Bespravni grad

Socijalistička Jugoslavija bila je prva zemlja na svijetu koja je priznala neovisnost Alžira. Prijateljstvo koje se kovalo u vremenu alžirske borbe za oslobođenje od francuske kolonijalne vlasti imalo je brojne manifestacije, a neki od najsvijetlijih trenutaka bili su i oni kada nakon egzodusa Francuza iz zemlje koju su držali više od 130 godina, alžirske bolnice ostaju bez školovanog medicinskog osoblja koje potom, kao pomoć, u glavni grad šalje – Jugoslavija. Principjelna podrška emancipatornim, oslobodilačkim pokretima u svijetu jedna je od konstanti jugoslavenske vanjske politike u vremenu Hladnoga rata, a bliske veze dviju zemalja odražavale su se i na gospodarskim odnosima te brojim poslovima koje su jugoslavenske kompanije obavljale u toj afričkoj zemlji, odnosno i kroz različite oblike tehničke pomoći putem koje su stručnjaci iz Jugoslavije djelovali u čitavom nizu zemalja, pa tako i u Alžiru. Arhitekt i urbanist Borislav Doklestić u okviru tehničke pomoći u Alžiru boravi 1986. i 1987. godine, gdje se bavio urbanističkim temama u gradu Annabi i okolici. O iskustvu međunarodne razmjene, tehničke pomoći i razvoju Alžira govori u intevjuu koji je dio serije razgovora u suradnji projekta Motel Trogir/ Mediteranske mreže modernizma i portala Vizkultura.

*Neboder u gradu Alžiru, arh. Fernand Pouillon / foto: Saša Šimpraga

► Kada i kako je došlo do vašeg angažmana u Alžiru?

Borislav Doklestić: To je bio jugoslavenski natječaj 1980-ih godina za sudjelovanje u tehničkoj pomoći Alžiru. Intevjui i prijave išle su preko Republičkog zavoda za tehničku suradnju SR Hrvatske. Bilo je bitno osim prakse u urbanizmu poznavati francuski jezik. Na natječaju sam dobio radno mjesto u Annabi. Osim mene istu destinaciju – Annabu, grad na istočnoj obali Alžira, dobio je i kolega iz Sarajeva.

► 1980-ih Zagreb i Alžir bili su povezani direktnom avionskom linijom budući da je zagrebačka Hidroelektra, između ostaloga, izvodila vodovodni sustav alžirskog glavnog grada, a u gradu Alžiru boravilo čak nekoliko tisuća jugoslavenskih radnika, najviše iz Hrvatske. Vi, međutim, u Alžir niste odletjeli. Kako ste došli tamo?

Borislav Doklestić: Znao sam da će mi u Alžiru biti potreban auto, pa sam odlučio ići sa svojim Renaultom 4L. Bilo je dosta bitno, a u to sam se uvjerio, imati francuski auto i to po mogućnosti što jednostavniji tj. jeftiniji. Renault 4L je auto koji su alžirski mehaničari znali rastaviti i sastaviti. Kolega iz Sarajeva je izrazio želju da putujemo zajedno što je i smanjilo troškove putovanja. Krenuli smo iz Zagreba u drugom mjesecu 1986. godine. Bio je snijeg na obilaznici oko Venecije, što je rijedak slučaj, a već je bila i noć kad je mojem 4L pukla guma. Te zamjene gume se sjećam do danas, a dogodila se još debelo u prošlom stoljeću. Potom smo proputovali čitavu Italiju i trajektom prešli na Siciliju, da bi iz Palerma trajektom za Tunis. Pamtim sliku Sicilije iz tog vremena, posebno vožnje iznad plantaža agruma; ispod nas točkasto žutilo naranača i limuna u zelenilu. Autoput je bio izdignut od terena, makar je prolazio ravnicom. Izdignuti autoput nad ‘mirnim’ reljefom i petlje pred svakim selom bili su, činilo mi se, specijalnost Sicilije. Tada još nisam čuo priču o ‘cementnoj mafiji’. Napuštena naselja bila su iznad nas, na vrletima. Siciliju sam posjećivao i kasnije, ali ta slika je ostala. Slika Palerma, također – izgleda da je prva impresija o mjestu ipak najtrajnija. U Palermu smo čekali dan dva trajekt za Tunis. Trajekt je bio pun tuniskih radnika koji su radili u Italiji, a mojem kolegi je krenulo loše. Možda nije bio baš spreman napustiti Europu? U Tunisu su nas dočekali carinici sa psima koji su uletjeli u naš 4L uvjereni da će valjda naći drogu. Dosta dugo sam se pitao što bi bilo od nas da se stvarno netko na tom trajektu ‘našalio’ i ubacio tako nešto u naš auto. Put od Tunisa do Annabe je nastavio biti dramatičan zbog lošeg stanja mojeg kolege – bojao sam se da će dehidrirati, a nismo imali tuniski novac da kupimo naranče…vodu. Nikakav drugi novac nisu primali. Dolazak u Annabu je bio spas za kolegu, a i za mene! A spas se zvala ‘Tehnika’ i njen šef gradilišta u Annabi, zapravo u El Hadjaru, gospodin Ignac Čar! Tehnika je u to vrijeme radila dosta toga u Alžiru. U El Hadjaru su izvodili silose. El Hadjar je gradić neposredno uz Annabu, koji su Francuzi izgradili za svoje arapske ‘prijatelje’ da ih ne bi bilo previše u Boneu, što je francuski naziv za Annabu. Na svu sreću, za Tehniku u Annabi doznao sam već u Zagrebu i bez oklijevanja sam se umjesto u hotel dovezao do gradilišta Tehnike, što je, mislim, kolegi spasilo život. Osoblje Tehnike bilo je od goleme pomoći! Druženje s njima se nastavilo za čitavo vrijeme mojeg boravka u Alžiru. Kolega se, nažalost, nije uspio oporaviti i vrlo brzo se vratio u Sarajevo.

*Spomenik mučenicima, Alžir / foto: Saša Šimpraga

► Na kakvim ste poslovima radili u Annabi? Koje ste konkretno zadatke imali?

Borislav Doklestić: Annaba ili francuski Bone (bio) je jako lijepi grad. Našao sam negdje i da su ga zvali Dubrovnik na Mediteranu. No, tih osamdesetih godina prošlog stoljeća i grad s velikim prostornim problemima. To je lučki grad koji je nakon oslobođenja Alžira dobio i značajnu industriju – uz ostalo i ogromnu željezaru u El Hadjaru, možda kao danak litoralizaciji uz sovjetsku pomoć, i to na mjestu plodne doline i francuskih vinograda. Industrijalizacija grada potaknula je značajne migracije stanovnika iz okolnih gradića i sela prema Annabi, a to je uz veliki prirodni prirast stanovnika izazvalo ne male probleme u prostoru, kao što su nekontrolirani rast i pogušćenje grada. Pretpostavljam da je baš to bio bitan razlog traženja urbanista iz Jugoslavije od strane centralne vlade u Alžiru i njihovog Ministarstva za urbanizam. Ja sam de facto bio zaposlenik ministarstva. Vrlo brzo sam započeo s projektima koji su se vezali na novo stanovanje, konkretno na jednom interesantnom siteu uz novo naselje El Bouni. Site mojeg prvog projekta bio je jedan od manjih brda uz naselje, još neizgrađen, i trebalo je vrlo brzo osmisliti parkovni program, rekreaciju, i izraditi projekt. Shvatio sam da se htjelo vrlo brzo dati neki sadržaj tom prostoru jer je postojala opasnost od bespravne gradnje. Dok smo crtali staze buldožeri su ih već ‘trasirali’. Annaba je kao i njena okolica na zanimljivom brdovitom brežuljkastom reljefu. U vrijeme kad sam stigao u Annabu neki brežuljci su bili ugodno zeleni, bila je zima kada je sjeverni Alžir zelen, a neki su bili razrovani. Pitao sam se koji je razlog razrovanosti. Objasnili su mi da je to do jučer bilo pokriveno bespravnom gradnjom koju su preko noći srušili i stanovnike vratili na selo.

*El Bouni, crteži: Borislav Doklestić

Moj drugi zanimljiv zadatak bio je rad u timu na konverziji starog pogona duhana ‘Tabacop’. Zadatak koji je također trebao de facto učiniti stanovanje periferije Annabe ugodnijim. Nije se, dakle, radilo samo na produkciji novog stanovanja, ali je to ipak bio najčešći zadatak.

Radio sam i na projektu uređenja jedne ulice koja je vodila do željezničke stanice u kolonijalnom dijelu grada, dakle u povijesnom prostoru Annabe. Francuski urbanist je vrlo uspješno riješio prelaz iz tradicionalnog grada – kasbe u kolonijalni grad s početka stoljeća. Uz matricu kasbe pojavljuje se glavna gradska promenada koja svojim zelenim središnjim potezom značajnih dimenzija spaja tradicionalni grad i novo planirani kolonijalni grad u nastavku. Jedine moje fotografije sačuvane iz tog vremena su upravo crno-bijele fotografije, snimke pročelja te ulice, budući da su moji dijapozitivi, nažalost, u selidbi nestali.

► Kakav je Annaba grad?

Borislav Doklestić: Annabu karakteriziraju tri vrlo čitljiva sloja; tradicionalni sa specifičnom matricom kasbe, kolonijalni planirani grad s neobaroknim haussmanovskim potezima i konačno grad novih naselja ‘grands ensambles‘. Ne bi trebalo izgubiti iz vida i ‘bespravni’ grad koji je i u ono vrijeme i pored radikalnih obračuna sustava s njim postojao, a postoji navodno kao problem i danas. Bavio sam se i studirao sve te slojeve.

*Annaba / foto: Dan Sloan, Wikipedia

► Što je karakteriziralo novoizgrađena modernistička naselja u Annabi toga vremena? Jesu li i na koji način bila u dodiru s mjestom?

Borislav Doklestić: Naselje El Bouni, kao i druga nova naselja, građena su ciamovskim doktrinama za neciamovsku kulturu stanovanja. Zanimljivo je bilo gledati zabrađene žene koje su se vraćale iz trgovačkog centra kako pronalaze ostatke drveća u prašnjavom okolišu, jedva nekakvom sačuvanom zelenilu. U sjeni ispod drva bi čučnule i tako provele izvjesno vrijeme u živom razgovoru. Neobično je da je urbanistički atelier gdje sam radio bio u jednoj zgradi tog novog naselja, bio je to već onda sadržajni mix i ‘odmak’ od ciama. S našeg prozora svako jutro dočekivali smo taj prizor sa zabrađenim gospama u crnim haljama.

*Alžir, detalj, arh. Fernand Pouillon / foto: Saša Šimpraga

► Radili ste i izvan Annabe?

Borislav Doklestić: Bio sam dodijeljen kao konzultant ekipi koja je radila planove za vilaju (ekvivalent županije, op. S.Š.) Annabe. Ideja je bila organizacijom prostora šireg područja vilaje smanjiti pritisak na samu Annabu. Pamtim jedan obilazak Souk Ahrasa, gradića u blizini, čija je značajna površina bila pod bespravnom gradnjom, također na brežuljkastim terenima. Situacije na jednom od brežuljaka je posebno privukla moju pažnju. Naslućivale su se javne površine, prilazi ‘kućama’ – izgledalo je kao da je netko postavio raster javnih površina ulica, a stanovnici su ‘samogradili’ svoje nastambe različitog nivoa dovršenosti i kvalitete materijala, uredno uz trasirane ulice. Podsjetilo me na jedan projekt o kojem su pričali Allendeovi arhitekti kod nas na zagrebačkom fakultetu. Oni su narisali regulaciju ulica i rezervirali prostor za servise stanovanja – škole i druge jane sadržaje, a prostor između su radnici Santiaga de Chile samogradili. U početku kao bidonville, grad potleušica, a s vremenom su izgradili čvrste kuće.

Tu temu sam koristio u natječaju koji su raspisali, mislim, Francuzi, više se ne sjećam, pod naslovom ‘Grad na padini’, a trebao je ponuditi novo stanovanje na padinama brda umjesto u plodnim dolinama. Treba znati da je osim migracija iz sela u grad, veliki problem Alžira i velika stopa prirodnog rasta stanovnika i problem ograničenog pojasa plodnog tla uz more – ostalo je Sahara. Taj natječaj, gotovo kao naš doprinos mimo pozvanih timova, odradili smo praški kolega arhitekt Štefliček i ja. Kolega Štefliček je došao u Annabu drugi put u vrijeme mojeg boravka. Bio je zaljubljenik u Alžir. ‘Ja sam tu odlučio biti do kraja’, rekao mi je – ne znam da li je tako i bilo. Bio je već u poodmaklim godinama. Sjajno je risao. Risao je ‘stele’ – monumentalne signume Revoluciji koje je htio imati svaki grad u Alžiru. Jedan je njegov projekt izvela i Tehnika, mislim u gradu Guelmi, budući da se radilo o betonskom monumentu kojeg je bilo jednostavno izvesti kliznom oplatom.

► Što se točno razradili za taj natječaj?

Borislav Doklestić: Na natječaju za stanovanje na padini smo predložili upravo ‘model Souk Aharas’: regulirani javni prostor vodeći računa i koristeći shemu kasbe sa nijansiranjem javnih prostora, od svima dostupne ulice – trga do slijepe ulice – samo za stanovnike tog kvarta. ‘Parcele’ između tako osiguranog prostora grada prepustili smo stanovnicima da grade sami. U početku s minimalnim sredstvima i materijalima, a i o tim materijalima smo u skicama dali svoje prijedloge, da bi kasnije uslijedla sve solidnija gradnja. Pokušali smo, dakle, ponuditi organizaciju prostora koji je tipičan za magrepski grad.

► Koju su još bili utjecaji, poticaji za takav pristup?

Borislav Doklestić: Osobno sam posebno bio impresioniran organizacijom Ghardaije, grada u pustinji, kojeg sam detaljno proučavao, a i posjetio. Već je Le Corbusier preporučio jednom svojem suradniku da svakako posjeti dolinu M’Zaba, nakon što je to sam obišao – ta preporuka je prisutna i danas na francuskim arhitektonskim školama.

To je vrijeme kada se izučavalo i Hassana Fathya i njegove napore da vrati vještinu gradnje njegovim sunarodnjacima, zapravo samogradnju, što smo mi na našem projektu i predlagali: da se organizira i omogući za dio alžirske populacije da, uz stručnu pomoć, sami grade svoj dom.

Naš rad nije bio baš dobro primljen od vodstva projekta – drugi radovi su bili ‘europskiji’: ‘terasasta izgradnja’, kosi liftovi i sl. Ja sam uskoro napustio Alžir, ali je navodno došla preporuka da se nastavi raditi na našem projektu. Što je bilo, ne znam.

*Ghardaija, detalj / foto: Wikipedia

► Je li se i koliko način rada u Alžiru razlikovao u odnosu na Zagreb?

Borislav Doklestić: U ono vrijeme 1980–ih, naš rad na urbanizmu Zagreba bio je izrazito timski. I bio je vrlo ‘demokratičan’, nikako s hijerarhijskim, a ni političkim predznakom. U Alžiru je hijerarhija bila dosta bitna, a bio je i jak utjecaj politike na struku. Mnogo projekata je dolazilo na stol bez puno konzultacija i odlazilo sa stola bez uvida u daljnju sudbinu projekta. Projekti koje su izrađivali strani stručnjaci dobivali su status i autorstvo domaćeg stručnjaka. Autoritarnost sustava ogledala se i u poslovima u urbanizmu. O planovima se nije puno diskutiralo – javnost je bila isključena. Sudjelovao sam na nekim skromnim raspravama koje su bile više informacija nego rasprava. Usudio bih se prije povezati današnje prakse u urbanizmu sa stanjem koji sam onda zatekao u Alžiru, s tim da je autoritarnost sustava kod nas zamijenio novac.

► Da li je bilo još jugoslavenskih stručnjaka tada u Annabi, odnosno iz kojih zemalja ih je bilo na poslovima kojima ste se vi bavili?

Borislav Doklestić: U Annabi nije bilo stručnjaka iz Jugoslavije osim nas dvojice, a nakon odlaska kolege iz Sarajeva ostao sam jedini. Osim naravno stručnjaka – inžinjera i tehničara Tehnike koji su radili na izgradnji silosa u El Hadjaru. U Annabi je bio dosta jaki tim arhitekata iz Poljske, tadašnje Čehoslovačke, Madžarske a i Demokratske Republike Njemačke. Oni su radili na arhitektonskim projektima stambenih naselja. DR Njemačka je upravo izvodila jedno naselje sa svojom ‘teškom’ montažom. Projektirali su i izvodili javne objekte, pa tako i jedan vrlo uspjeli projekt stadiona, a to je nogometni stadion Annabe koji je izradio jedan poljski arhitekt. Annaba je inače bila odskočna daska, posebno za poljske stručnjake, za odlazak na zapad, najčešće u Kanadu. Postojali su tajni kanali odlaska iz Alžira. Morali su biti i oprezni jer je među stručnjacima postojao policijski doušnik.

To sam sve doznavao na zajedničkim večerama kada se pila home made vodka – alkohol i to iz apoteke plus limunov sok jer je alkoholna pića bilo nemoguće nabavit u Annabi, a ni vino, osim kod jednog piednoira (Pied-Noire, „crno stopalo“, Francuzi rođeni u Alžiru, op.S.Š.) koji je kao simpatizer FLN-a (Front de libération nationale, alžirska oslobodilačka organizacija, op.S.Š.)ostao u Alžiru i dobio licencu za prodaju alžirskog kvalitetnog vina – Cuvee du President. Prodavao ga je u jednoj napuštenoj kući bez krova, obrasloj u kupine i divlje smokve.

*Aula Sveučilišta Houari Boumedienne u gradu Alžiru, arh. Oscar Niemeyer / foto: Saša Šimpraga

► Koje su jugoslavenske firme djelovale u Alžiru tada? Što se gradilo?

Borislav Doklestić: Koliko znam, u vrijeme mojeg boravka u Alžiru radilo je nekoliko firmi u samoj Annabi, na silosima. Osim Tehnike, tamo je bio i Domoinvest, dok je Hidroelektra radila u gradu Alžiru i to autoput itd. Mislim da je Pomgrad također bio negdje u Alžiru, a Ingra je imala svoje poslovne prostore u Annabi i Alžiru. Tehnika je posebno bila prisutna i to ne samo u Annabi. Njena tehnologija betoniranja kliznom oplatom u ono je vrijeme izazivala pažnju i drugih stranih tvrtki koje su radile u Annabi. Znam da su Talijani dolazili na gradilište da pogledaju taj način betoniranja silosa. U vrijeme mojeg boravka gradilo se i jednu tvornicu u Biskri, gradu u saharskom području.

*Grad Alžir / foto: Saša Šimpraga

► Tijekom boravka putovali ste po cijelom Alžiru. Gdje ste sve išli?

Borislav Doklestić: Alžir je ogromna zemlja s posebno interesantnim saharskim područjem. Mene je posebno privukla literatura o stanovanju u pustinji, te sam u nekoliko navrata putovao Saharom. Poseban doživljaj je definitivno bio posjet M’Zabitskoj dolini – oazi već daleko u Sahari i obilazak njenih gradova poput Ghardaije. Vrlo često sam bio u gradu Alžiru, ali uglavnom zbog konzultacija u Ministarstvu. Posjećivao sam i arheološke lokalitete – gradove castrume iz rimskih vremena. To su u pravilu vrlo dobro očuvani ostaci rimske gradogradnje. Posebno Timgad na vratima Sahare gdje je još matrica grada sasvim čitljiva. Ništa skromnija nije Djemila, drugi značajan lokalitet, a skicirao sam i skromniju Announu i Tibis. Hippon je konačno bio rimski početak Annabe, baš u blizini mojeg stanovanja.

Zanimljivo je bilo sjediti u stanu mojeg prijatelja Shana, francuskog arhitekta vijetnamskog porijekla koji je bio na privremenom radu u Alžiru i piti Cuvee du President na improviziranom staklenom stolu. Postolje stola bio je korintski kapitel iz Hippona. On ga je uspio neometan ukrcati u svoj 4L. Rimsko naslijeđe u to vrijeme očito se nije baš jako čuvalo.

Vrlo često smo odlazili i preko planine Edough – Seraidi na plaže s druge strane gorja, a usput redovno posjećivali jedan od arhitektonskih bisera arhitekta Fernand Pouillona hotel – vidikovac na vrhu brda. Jedan lijepi primjer ‘kritičkog regionalizma’ iz sredine prošlog stoljeća. Fernand Pouillon francuski arhitekt, simpatizer FLN-a, jako je puno radio i to kvalitetnu arhitekturu po Alžiru, posebno u gradu Alžiru.

*Neboder u gradu Alžiru, arh. Fernand Pouillon / foto: Saša Šimpraga

► U Alžiru je nekoliko godina gradio i Oscar Niemeyer. Obišli ste neka njegova zdanja. Kakav je vaš dojam?

Borislav Doklestić: Jedan od mojih rizičnijih izleta bio je u Constantine, posebno da bi vidio Niemeyerov univerzitetski centar. U vrijeme mojeg boravka u Alžiru već se pojavljuju fundamentalistički ekscesi – posebno u Constantineu kao vjerskom univerzitetskom centru. Constantine je inače bio grad žrtva i u vrijeme alžirskog rata, Francuzi su tamo vrlo surovo obračunavali sa simpatizerima i sudionicima FLN-a.

O Oscaru Niemayeru u Constantineu se jedva znalo, čak i među kolegama. Projekt je monumentalan – gotovo kao preseljena Brazilija u Constantine, ali kad sam ušao pod njegovu ljusku impresivnog raspona, a minimalne debljine konstrukcije, bio sam vrlo brzo van! Vani je bilo oko 30 stupnjeva, a unutra valjda 40 i više. Divio sam se studentskoj gužvi ispod te ljuske. Niemeyer je proveo šest godina u Alžiru i jako puno toga radio, posebno u gradu Alžiru.

*Kampus Sveučilišta Mentouri, Constantine / foto: Michel Moch, Fundação Oscar Niemeyer

► Imate zanimljivu tezu o utjecaju magrepske arhitekture na europsku.

Borislav Doklestić: Le Corbusier je nakon nekoliko posjeta Alžiru izjavio da je Alžir humanizirao njegovu arhitekturu. On, za razliku od Niemeyera, u Alžiru nije uopće gradio, ali je poruke tradicionalne alžirske arhitekture koristio za svoj rad izvan Alžira. Nedavno sam posjetio u Poissyu njegovu Villu Savoye – život na krovu i orijentacija boravka prema tom životu je tema iz Ghardaije! On je mediteransko – saharsku plastiku prenio i na kapelu u Ronchampu koja je također nastala nakon što je posjetio M’zabitsku dolinu i grobnu džamiju Sidi Brahim u El Atteufu.

Navodno je i ideju o Moduloru razvio nakon boravka u Alžiru i kontakata s alžirskim slikarom Mohamedom Khaddaom čije svemirske mjere su ljudski korak. A sam Le Crbousier je napisao negdje da je mjerilo magrepske kuće ljudski korak – ljudsko mjerilo.

Rekao bih ukratko da je Moderna više profitirala od magrepskog prostora nego što mu je dala, i to od prostornih rješenja, ‘urbanizma’, posebno projekata novih naselja do same arhitekture, osobito one ‘masovne’.

► Tijekom vašeg profesionalnog radnog vijeka značajno ste se bavili urbanizmom Zagreba. Autor ste naselja kao što su Špansko-jug i Jarun, a razradili ste i natječaj za Dugave gdje se već u programu zadaje blokove koji nisu poput onih ranije u Novom Zagrebu. Koji vam je vaš najbolji ili najdraži projekt i zašto?

Borislav Doklestić: Bio sam član autorskih timova koji su izrađivali te planova. Pa možda su mi upravo Dugave moj najdraži doprinos prostornim rješenjima naselja u Zagrebu. Za Dugave smo kolege Ivan Tepeš i Vlasta Benić -Velnić radili provedbeni plan koji je kao usvojeni plan (!) bio obvezna podloga za natječaje i daljnju razradu. U provedbenom planu smo već promovirali nove tipologije za prostor Novog Zagreba – predviđali smo jedan vid clustera, poluotvorenih blokova koji se trebao respektirati u natječajnim radovima. Treba znati da sam Dugave radio neposredno nakon studijskog boravka u Francuskoj gdje sam se upoznavao s realizacijama koje su bile rezultat kritike ciama, i odmaka od grands ensamblea. Takvo jedno naselje koje me možda najviše inspiriralo je bilo naselje l’Arlequin u Grenobleu. Inače radio sam u urbanističkom atelieru u Lyonu. Sudjelovao sam i na raspravama oko novog grada L’Isle d’Abaua – koji se upravo realizirao u blizini Lyona pod motom ‘naselite se u l’Isle d’Abau, tamo ćete naći već susjede’. Radilo se o projektu koji je integrirao novi grad u postojeća sela. I ta ideja mi se dopala pa sam inzistirao da integriramo postojeći Hrelić u novi gradski prostor. Po važećem GUP-u, bilo je moguće srušiti selo i sve pokriti visokom gradnjom. To je i vrijeme kada se počinje respektirati neka poruka mjesta – primjerice, mi smo je u Dugavama našli u rukavcu Save koji smo ostavili u kompoziciji centralnog zelenog diska. Zeleni disk je okupljao sve slobodne površine škole, vrtića i parka naselja. Takvo rješenje je uredno respektirano daljnjom razradom projekta naselja tj. natječajem i urbanističkim projektom.

► Na primjeru zagrebačkih naselja, za čime ili kojim elementom koji se unutar plana nije dogodio, najviše žalite i zašto?

Borislav Doklestić: Pa da ostanemo kod Dugava, pitam se zašto nije realiziran upravo taj parka Dugava? Svjedoci smo u posljednje vrijeme, a to se posebno događalo na Jarunu – drugi plan na kojem sam radio, a koji mi je jako drag – da se u već dovršena naselja posebno na površinama koje su, namjerno, zapuštene predviđaju novi stambeni monstrumi. Stanovanje u novim zgradama, posebno nakon potresa, i dalje je najprofitniji biznis u Zagrebu, pa se bojim da se unutar Dugava ne dogode nove Dugave jer ‘taj prostor je zapušten’.