Tomislav Šoban filmski je redatelj čije ime vežemo ponajviše uz eksperimentalni film unatoč tome što ovaj svestrani autor intenzivno stvara na različitim umjetničkim poljima oblikujući specifičan i zanimljiv rukopis. Akademskim obrazovanjem grafičar i filmski redatelj, Šoban u svome opusu ima brojne kratkometražne igrane filmove, dokumentarne serijale kao i eksperimentalne radove. Prije dvije godine okušao se i u kazališnoj režiji, a predstava Zbilja nagrađena je na Marulićevim danima. Sudionik je brojnih festivala i dobitnik filmskih nagrada (između kojih se ističe ona za inovativni pristup filmu iz 2013.) te aktivni član Kinokluba Zagreb. Ovom smo prilikom s njim razgovarali o vezama filmskoga amaterizma i profesionalizma, iskustvima i iskušenjima rada u različitim formama kao i svježim projektima na kojima neumorno ustrajava. Jedan od njih – pokretanje Kino kluba Osijek sa skupinom osječkih autora – bio je neposredni povod razgovoru u kojemu smo saznali koliko je poticajno, a koliko teško biti filmaš u današnjem vremenu.
► Svoj si umjetnički put počeo kao grafičar, točnije grafički dizajner, no danas tvoja bibliografija obiluje različitim umjetničkim iskoracima i radovima koji pripadaju raznolikim umjetničkim nišama. Što je skrivilo taj iskorak iz akademskog puta u tako raznorodne i brojne umjetničke pravce?
Tomislav Šoban: Bilo je prije toga par samostalnih i skupnih izložbi, no mislim da imam konkretno oko tri godine staža u radnoj knjižici kao grafički dizajner. Razlog koji je „skrivio“ ili „iskrivio“ iskorak iz akademskog puta leži baš u Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu. Završetak faksa bio je težak i razočarao me. Nisam tada razumio što mi se događalo, nisam to znao ni artikulirati. Pokušavao sam ustanoviti kako scena funkcionira, ima li je, kako na njoj zaraditi i gdje sam tu ja. Imao sam neke predodžbe, no sve su bile klimave ili krive. Igrom slučaja nastavio sam posjećivati razna događanja, volontirati na Motovun film festivalu, ZFF-u. Otkrio sam kratke filmove, kazalište, Bobu Jelčića, suvremeni ples i BADCo. Uspio sam uhvatiti neka predavanja Ante Peterlića na ADU-u i Ivana Ladislava Galete na Novim medijima nakon završetka studija. Takav zbrčkan, razmišljao sam što konkretno znam i što je primjenjivo, a kao jedno od zanimanja nudio se grafički dizajn. S vremenom sam shvatio da nisam dobar dizajner i da se time trebam baviti samo povremeno, kad zaželim.
► Najveći dio tvoga opusa ipak je vezan uz film. Zanimljiva je činjenica kako si i u film krenuo iz amaterske znatiželje (kao član Kinokluba Zagreb i voditelj radionica) da bi tek kasnije tu znatiželju nadogradio akademskim zvanjem (studijem igranog filma na ADU-u). Što su ti dali (ili oduzeli) amaterizam i profesionalizam kada govorimo o filmu i filmskom aktivizmu?
Tomislav Šoban: Kinoklub Zagreb otkrio sam igrom slučaja i potpuno sam se „navukao“. Upoznao sam Vedrana Šuvara i nastavio se družiti s ekipom koja se tada okupljala u KKZ-u. Šuvar je magnet koji okuplja oko sebe ekipu s različitim pogledima i stajalištima o filmu, a vjerujem kako su uvjeti da Kinoklub raste diskusija i različita mišljenja. U KKZ- u sam prošao sve; od organiziranja radionica, preko sudjelovanja u svim radionicama koje su tada bile ponuđene do vođenja tih radionica kao mentor. Ipak, presudni trenutak se dogodio kada sam upisao ADU u Zagrebu i počeo učiti ispočetka. Tada su mi se počeli povezivati različiti segmenti kreativnog procesa rada. Akademija me preporodila, jer svaku studentsku vježbu ima jasno postavljenu kao konkretan zadatak. Istovremeno sam učio u KKZ-u od amatera i na ADU- u od profesionalaca.
Danas mislim da su za kvalitetnu kinematografiju potrebni i amaterski i profesionalni film. Amaterski film je čista inspiracija. U amaterskim uvjetima potrebno je izvesti ideju s lakoćom stvaranja, jer se možeš iscrpiti ako proces rada predugo traje. U isto vrijeme, autori i autorice koji rade na amaterskom filmu posjeduju upornost jer su nekada potrebne godine kako bi se zadržao fokus. Ta je upornost i fokusiranost hvalevrijedna kada se radi na profesionalnom filmu. U radu na amaterskom filmu često je riječ o usamljenom procesu ili o radu s malim timom ljudi, dok je na profesionalnom setu komunikacija sve, jer je nužna kvalitetna priprema koja ne trpi promjene jednom kada se postavi dispozicija. Profesionalni film ima jako puno stavki i struke i potrebno ga je sustavno pripremati i provoditi, a amaterski se film može raditi odmah ili dok čekaš sredstva za profesionalni set. U svakom slučaju, na kraju je ipak divno da svi filmovi dijele isto platno. I amaterski i profesionalni film stanu u isti okvir i puštaju se s istih zvučnika. I danas mogu imati jednaku kvalitetu.
► U kratkim bibliografskim natuknicama iz internetskih izvora pronašla sam nekoliko rečenica u kojima tvoje radove određuju rodovski rubnima; teško ih je jasno odrediti jer ujedinjuju eksperimentalni, igrani i dokumentarni rekvizitarij. Koji je razlog toj hibridnosti? Opterećuješ li se uopće rodovskim nomenklaturama?
Tomislav Šoban: Inspirativno mi je izlaziti iz ustaljenih normi. Svaki rod ima pravila i kod unutar kojih funkcionira. Koji puta je bitno držati se pravila, no često je za teme koje me zanimaju potrebno iskoračiti iz okvira, a to često može rezultirati time da iskoračite i ukoračite u neki drugi filmski rod. Na taj način često dobijem i čitav novi spektar tema koje se otvaraju.
Ipak, iskreno ne doživljavam svoj rad nimalo rubnim. Postoji puno više autorica i autora koji su radikalniji i hrabriji i čijim se filmovima divim. Ipak ne opterećujem se rodovskim smjernicama i nije mi to presudno kod početne ideje. Na kraju, sve je to film.
► Kako svi spomenuti rodovi supostoje u tvome radu i interesu?
Tomislav Šoban: Zanimljivo je analizirati što neki rod definira i što neki film čini boljim. Stoji to tu negdje u glavi kada razmišljam o ideji, no dok gradim film to nije u fokusu. Znam se i sam zapitati kada ispunjavam prijavnicu: Što je to što sam napravio? Doks ili eksperimantalni ili animacija ili jednostavno hibrid?
No, često radim film tako da ga gradim iz neke ideje koju sam sam počeo snimati samo kako bih vidio ima li tu nečega. A to je već neki dokumentarni princip. Zatim danima gledam te snimke u montaži. Pa krenem graditi scenu ili sekvencu ne birajući sredstva; koristeći stop-frame ili vizuale s neta, screenshotove, bilo što što mi padne na pamet. Tada dolazi na red montaža koju bih proglasio eksperimentalnom. Montaža me često povede da otkrijem što s čime može ili ne može funkcionirati. S druge strane, igrana forma vezana je za glumce i za suradnju i u njoj tražim pomoć snimatelja slike i snimatelja zvuka, glumaca. Ipak, često se uhvatim kako snimam dok drugi snimaju. I evo me opet u hibridu.
► Najbrojniji su ti radovi, ipak, određeni kao eksperimentalni filmovi. Uz njih se veže ustaljeno mišljenje kako je to hermetičan umjetnički izričaj, ograničen na uži dio autora i gledatelja, što podrazumijeva i specifične interese. Međutim, prošle sam godine gledala eksperimentalni film koji su snimili polaznici radionice u sklopu Škole medijske kulture Ante Peterlić , a pod tvojim mentorstvom. Riječ je o vrlo duhovitom, zanimljivom i dinamičnom filmu što samo dovodi u pitanje prethodno navedena uvriježena mišljenja o eksperimentalnom filmu. Kako bi ti odredio taj rod iz autorske i gledateljske perspektive?
Tomislav Šoban: Meni je eksperimentalni film – radost stvaranja. To ne znači da ga je jednostavno napraviti jer u njemu ima ozbiljnosti, ali zove da mu se posveti s lakoćom stvaranja. Tako ga i predajem ili promoviram na radionicama. Eksperimentalni film može biti duhovit i razigran ako ga rade duhovite osobe. Budući da je za dobar film potrebno samopouzdanje, autore treba poticati i ohrabrivati.
Na ADU postoji mišljenje profesora da je eksperimentalni film često bez smisla, nerazumljiv ili da je to neuspjeli igrani ili dokumentarni film. Eksperimentalni film ima svoja pravila koja se mijenjaju ili aktualiziraju i tvrdim da ga je jednako teško napraviti kao i bilo koji drugi film filmskog roda. Nakon projekcije koju spominješ čuo sam komentar kako bi filmaši iz ere Antifilma u Kinoklubu Zagreb bili razočarani ili ljuti jer eksperimentalni film mora biti ozbiljan. Iskreno, ne mislim da bi bili razočarani i ljuti jer je postojao barem jedan autor koji je imao naglašen duhoviti pristup u svom radu. Bio je to Ljubiša Grlić koji je 1965. snimio film Luk i voda u kojem pratimo putovanje jedne glavice luka dok se kotura u potoku. Eksperimentalni film se mijenja kroz razdoblja, ima tu različitih pristupa i on jest često hermetičan i teško dokučiv. No, za mene je eksperimentalni film (mislim na skup eksperimentalnih filmova koji su nastajali tijekom povijesti) odgovor na neke druge rodne forme i norme, i uzbudljivo mi je kada i kako izvrće očekivanja koja ima gledatelj.
► U medijskom prostoru prepoznat si po inovacijskim postupcima i istraživanju slobodnijih filmskih formi i izražajnih sredstava. Tome u prilog govori i nagrada iz 2013. za inovativan pristup filmu. Bi li ti svoj rad odredio kao inovativan? Kako uopće gledaš na odrednicu inovativnost u filmu kojim se tako dugo baviš? Potičeš li tu „kategoriju“ na radionicama koje vodiš?
Tomislav Šoban: Polaznike radionica potičem da ne traže inspiraciju nužno iz filma ili proze. Osobno volim kazalište, volim slušati podcaste s ljudima iz drugih djelatnosti i zanimanja. Inspirativni su mi glazbenici, znanstvenici, fizičari, pjesnici, arhitekti, likovnjaci, sportaši, treneri – zanimljivo mi je otkrivati tuđe ideje, probleme i rješenja iz drugih područja. U svakom slučaju, potičem ljude da polaze iz nečeg što im je poznato i fascinantno, ali što ne treba biti „filmski“ na prvu, već ipak treba malo promijeniti pristup. Ujedno treba istraživati filmsku povijest i divno mi je otkriti autore i filmaše koji su radili čuda. Nikad neću zaboraviti trenutak kad sam otkrio Victora Ericea, Mayju Deren, Royja Anderssona, braću Quay, Harmonyja Korinea, Vladu Kristla.
Mislim da je dosta toga rečeno, a opet trebamo i dalje pričati i razgovarati da bismo se razumjeli. Tako je i u radu. Puno je toga snimljeno, ali nova su vremena i sad je dosta toga skriveno na netu. Film je velikim dijelom vezan uz vidljivo, a da bi nešto skriveno postalo vidljivo, možda ipak treba promijeniti pristup.
► Mjesto na kojemu se možda najjasnije spajaju tvoji umjetnički interesi bio bi, možda i široko shvaćen, eksperiment. Sklon si eksperimentu u filmu, fotografiji i u kazalištu. U tom kontekstu sjajna mi je tvoja rečenica iz jednog intervjua u kojemu si rekao kako i dekonstrukciju treba režirati i postaviti. Čini mi se kako u svojim radovima krećeš od, uvjetno rečeno, kraja te preskačeš čvrsto postavljene oblike i okvire kako bi se odmah bavio tim redom dekonstrukcije, razaranjem ustaljenih obrazaca i narativa. Što te u toj dekonstrukciji zaokuplja? Zašto ju pretpostavljaš svemu ostalome?
Tomislav Šoban: Dekonstrukcija je nešto što ne bismo trebali prakticirati u životu. Naprimjer, sjećam se kad je moj brat rastavio auto na daljinsko upravljanje koji smo zajedno dobili na poklon, samo da vidi kako funkcionira. Otkrio je elektromotor i to je to. Nikad više taj autić nije vozio na daljinsko upravljanje. Dekonstrukciju ne valja primijeniti u privatnom životu i u odnosima, čisto da bismo vidjeli kako funkcioniraju, jer vrlo vjerojatno ti odnosi više neće funkcionirati.
S druge strane, dekonstrukcija je zanimljiva za istraživački čin, kreativni čin, umjetnički čin. Ona uključuje analizu i demontažu koja obično uključuje i rušenje. U njoj je svaki objekt i subjekt podložan rušenju, padu, porazu, sukobu, smrti i nakon toga je moguće sagledati nešto s distance. Čini mi se da dekonstrukcija može biti legitiman proces građenja strukture, ako je podređena, recimo, dramaturgiji. Zato ju jednako pažljivo treba graditi.
► Kao sjajan primjer dekonstrukcije pada mi na pamet tvoj film Kad odlučim kako započeti, znat ću i sve ostalo koji dinamično, toplo i duhovito secira upravo filmsku kompoziciju i sam stvaralački čin. U tom si filmu, čini mi se, spojio i osobnu priču i autorsku preokupaciju na najbolji mogući način. Jesi li i inače autoironičan i samokritičan u stvaralačkom procesu? Koliko si privatnoga, osobnoga spreman otkriti u radu (a pri tome ne mislim na izvedbu i tehnički aspekt samog rada)?
Tomislav Šoban: To je jedan od filmova koji tematiziraju prostor. Točnije, traženje svog osobnog prostora kao i filmskog prostora. Često u filmovima imam tu fiksaciju prostorom. Zapravo, ispada da ta moja fiksacija ne postoji samo u filmu. Zanima me traženje svog prostora, prostora za rad, prostora za stanovanje, zanima me što uopće definira prostor, kako snimiti prostor, kako trodimenzionalni prostor pretočiti u dvodimenzionalni prostor, filmski prostor, odnos prema prostoru. Vrijeme u prostoru.
Nastavak je u nastajanju. Nastavljam potragu za radnim prostorom, kao i onim životnim. Stvarno se nadam da ću jednog dana imati svoj radni prostor u kojem mogu istraživati, i to likovno – scenu, kadar, a opet da ne trebam raspremati postavljeno kako bih mogao pojesti, sjesti ili leći. Nastavak filma bavit će se konkretnim traženjem kuće za svoju obitelj. Mislim da će se zvati Kada vidim kako će završiti, znat ću kako i započeti. Snimam već neko vrijeme, prikupljam materijal još od selidbe iz zagrebačkog stana.
Što se tiče privatnog i otkrivanja, to ovisi o tome o čemu radim film. Ako radim film o nečem privatnom, onda je dobro da sam autoironičan i samokritičan jer mogu propasti u patetiku.
► Okušao si se i u kazališnoj režiji u kojoj si, dosta neočekivano, stvarao tekst prema udžbeniku fizike. Istaknuo si kako je to bio autorski projekt, ali neobičan je i inicijalni tekst iz kojega si krenuo kao i pristup koji si oblikovao. Kako danas ocjenjuješ to kazališno iskustvo? Koje su mogućnosti kazališta kao medija u okviru tvojih autorskih interesa? U kojoj si mjeri zadovoljan rezultatom i cijelim procesom?
Tomislav Šoban: Nakon svega mogu reći da sam zadovoljan, iako sam prilikom procesa bio na oprezu. Neki projekti se dogode pa sjednete i nakon njih pomislite – bome, što se to danas dogodilo? Zašto su mi to ponudili? To je jedan od projekata o kojemu sam dugo razmišljao i pitao se trebam li ga uopće prihvatiti. Pitao sam se je li mi mjesto u kazalištu, a odgovor mi je dao jedan intervju sa slikarom Gerhardom Richterom. On si je dozvolio bavljenje skulpturom iako je primarno slikar. Tako sam i ja sam sebi dopustio bavljenje režijom i različitim oblicima režije. Pritom sam si osvijestio da ne bi bilo prikladno ulaziti u klasičnu ulogu kazališnog redatelja. Da, recimo, režiram klasični dramski tekst, to bi vjerojatno bio debakl. Ja mogu raditi, tj. dopuštam si baviti se onim „rubnim“ to jest „nebitnim“ u kazalištu. I nadam se da ću opet imati prilike to raditi. Volio bih raditi kazalište krupnog kadra, u maketama.
► U predstavi Zbilja, koja je prošle godine ovjenčana i nagradom na Marulićevim danima za najbolju predstavu, okušao si se i kao dramatičar i kao scenograf i kao redatelj pa se čini kako si spojio svoje ljubavi na jednom mjestu. Voliš li imati kontrolu nad cijelim procesom ili ti je neki dio tog „posla“ ipak malo draži od ostalih?
Tomislav Šoban: Uvijek je stvar balansa u (ot)puštanju i kontroli. Treba imati u vidu, a opet pustiti da ideja ima svoj tijek. I zapažati što se zbiva. Film mogu napraviti u prevari. Snimiš kadar i glumci, pa čak ni snimatelj, više nema kontrolu nad time što će s tim kadrom biti u montaži. To je jedna vrsta povjerenja na koje suradnici trebaju pristati kada se radi film. Kazalište pak ima druge zadatosti i malo drugačiju putanju povjerenja. Kako razvijati ideje i kako fiksirati scene? Kako nakon fiksiranja dodatno oblikovati? Kako neke riječi postanu zakon u procesu? Kako je nešto još fleksibilno? Što je u mojoj glavi, što u tuđoj? I kako se to može poklopiti?
Ne dogodi se uvijek da je proces jednako dobar kao predstava, i obrnuto. No, u ovom sam slučaju posebno ponosan na proces. Baš zbog tog procesa i dalje mi je nestvarno da sam to uopće radio. Hrpu sam toga naučio u samoj dinamici rada jer sam ovisio o tuđim idejama, interpretaciji, razumijevanju, strpljenju, naspavanosti. Bilo je nekih proba koje su bile nešto najbolje što sam radio, no nisam sve uspio fiksirati. Ostale su mi kao neko čuđenje u glavi. I zanimljivo je da su se te probe dogodile kada sam dao hint i prepustio uzde suradnicima čim su pokazali inicijativu.
► Poznat je i priznat i tvoj rad na dokumentarnim serijalima Moderna vremena (o kojem se na Vizkulturi razgovaralo ovdje) i Plovopis. Kakva autorska iskustva nosiš iz tih projekata?
Tomislav Šoban: To je sasvim drugačiji projekt, čak su i Moderna vremena i Plovopis drugačiji jedan od drugoga. No, u suštini ja sam pozvan da budem redatelj. Ideja i autorstvo pripadaju Mateju i Dubravku Merliću, a ja sam samo pokušavao njihovu ideju učiniti vidljivom. Normalno je da sam to postigao i svojim autorstvom, ali je ipak u službi.
Priznajem da prije Modernih vremena nisam nikad radio dokumentarni serijal i bio sam stalno na oprezu jesu li svi kadrovi lijepi, kao i to imam li dovoljno materijala da pokrijem određenu temu. Estetski je to trebalo biti kvalitetno kao i sami proizvodi koji su sadržaj serijala. Ukratko, uz cijeli vizual, predivnu fotografiju i scenografiju tu sam dosta inzistirao na kontroli.
Radeći na Plovopisu bilo je potrebno prepustiti se moru, tim otocima i vremenskim uvjetima, reorganizirati se u slučaju promjene plana i snimati, uvijek biti na oprezu i cijelo vrijeme snimati. A dok ne snimaš ili montiraš – crtaš. Pamtim to kao jako, jako intenzivan proces u kojemu sam prvi put probao animaciju kroz rastvaranje crteža u čemu mi je pomogao animator Franko Dujmić.
► Pretpostavljam kako je to timski rad, no zanima me tvoja percepcija dokumentarnog roda kao i njegova nova popularnost i (hiper)produktivnost u Hrvatskoj?
Tomislav Šoban: Osobno smatram da to nije nimalo čudno. Zapravo, mislim da u Hrvatskoj bez prestanka imamo kvalitetnu scenu dokumentarnog filma. I u Jugoslaviji smo imali kvalitetnih autora, a od osnutka Hrvatske prisutan je lijep kontinuitet u kvaliteti dokumentarnog filma. Profilirali su se kvalitetni autori različitih generacija i to dodatno raste s Odsjekom dokumentarnog filma na ADU, Restartom, FilmAktivom i kvalitetnim festivalima. Također, značajni su i natječaji na HAVC-u i HRT-u za dokumentarne filmove i serijale.
► To je, pretpostavljam, i susret s visokom produkcijom koja je prilično strana tvojim ostalim autorskim projektima. U čemu se bolje snalaziš; u visokoproduciranim timskim projektima ili autorskim i osobnijim projektima? Usporedi ih.
Tomislav Šoban: Mislim da se postupno razvijam. Volio bih živjeti od filma, točnije od svog rada, bili to moji autorski filmovi ili suradnje. Nije to jednostavno, jer ti nitko ne može ništa garantirati. Bilo bi odlično kada bih uspio naći balans – kada se zasitim velikog tima, odmoriti se u usamljenom procesu gradeći makete ili crtati ili montirati neki svoj materijal, a kada se zaželim ljudi i suradnje, razvijati i snimati svoj autorski film s manje ljudi. Ipak, najmirniji sam dok imam svoje ideje. Kada budem ovisio samo o tuđem pozivu, bit će teško. Svaki od tih procesa iziskuje odricanje i dobru organizaciju. Bitno je ne preskakati procese rada, biti otvoren za nove ideje i tehnološke napretke i završavati filmove.
► Najsvježiji autorski projekt tvoja je izložba fotografija, crteža i maketa Zgrade u voćnjaku koja je nedavno otvorena u koprivničkoj AK galeriji. Izlažeš nakon punoljetne stanke; 18 godina. Osim što na ovaj način svjedočiš o uistinu impresivnoj umjetničkoj raznolikosti, može se steći dojam i kako se vraćaš u prostore iz kojih si krenuo u autorske putešestvije; galeriju. Kako je došlo do ove izložbe? Koje i kakve prostore njome istražuješ?
Tomislav Šoban: Do izložbe je došlo jer sam iskreno došao do nekog zida u montiranju filma s maketama. Gradim taj film već 10 godina; pet sam godina gradio makete, sedam godina snimam i zapeo sam kad sam ušao u montažu. U plasteniku koji smo Šuvar (producent filma) i ja izgradili za ovu priliku postavio sam petnaestak maketa koje sam snimao u time lapsu – fotografiju po fotografiju u različitim fazama i u različitim vremenskim prilikama.
Trebao sam si priznati da sam zaboravio čime se bavim. Izgradio sam puno vizuala i trebao sam selektirati što je film, a što nije i tada sam potražio pomoć u ishodištu. Trebao sam stručno kustosko mišljenje, ali da nije nužno vezano uz film. Htio sam ujedno galeriju s dvorištem. U suradnji s Tanjom Špoljar (Vizkulturin intervju s Tanjom čitajte ovdje, op. ur.) otvorila se mogućnost da preselim šest maketa pa sam ih ostavio u Koprivnici u voćnjaku dok sam selektirao vizuale za te makete. Petra Travinić fotografirala je makete u voćnjaku skoro godinu dana i od toga smo složili artist book. Jednako tako, napravio sam mjesta i strukturu u montaži za film te odgovorio sebi na neka pitanja. Kada gledam te prostore, zapravo mogu vidjeti vrijeme i to mi je velika spoznaja.
► Od 2024. godine moj si sugrađanin, a ujedno i jedan od voditelja još uvijek nove i mlade umjetničke energije nazvane Kino klub Osijek. Jednom si izjavio kako su upravo kinoklubovi prostori u kojima se razvija umjetnička sloboda pa se nadam da će takav biti i ovaj osječki. Komentiraj značaj amaterskih klubova u „rubnim“ sredinama (onim sredinama koje nemaju jaku filmsku scenu) pa i svoja iskustva na brojnim radionicama koje si vodio i vodiš godinama s ljudima različite dobi.
Tomislav Šoban: Rekao bih da je amaterizam prvi pa za njim dođe profesionalizam. Barem mi se tako čini. Prvo ljudi počnu raditi filmove iz ljubavi prema filmu, bez love, a zatim se neki profiliraju u profesionalce. I studenti su amateri i oni se postupno profiliraju. Ne uspiju se svi baviti onime što su studirali. Kao amater se možeš baviti filmom dok živiš od nekog drugog zanimanja. U Zagrebu je KKZ postojao puno prije filmskog odsjeka na Akademiji. Tko zna, možda Kino klub Osijek prethodi otvaranju filmskog odsjeka na Akademiji.
Sjećam se da sam jednom na jednoj radionici u Zaboku svjedočio talentiranom dječaku od 10 godina koji je znao montirati. On je sam naučio montirati. Obično je djecu tih godina teško zainteresirati za montažu, svi bi snimali ili glumili, režija im je također dosadna, a da ne govorim o montaži. Kada bismo došli do montaže, više se nikome ne bi dalo raditi. No, ovaj dječak je znao sve i imao je jasan fokus. Sjedio je dok nije izmontirao. Iskreno, to nisam vidio nigdje. U razgovoru s majkom spomenuo sam kako je nevjerojatno talentiran i kako bi bilo dobro da ga potiču na filmske ili dramske radionice. Majka je bila toliko rezignirana tom informacijom. Samo je odmahnula i dodala: Imam troje djece i ne stignem se baviti samo jednim.
Kino klub Split, FilmAktiv u Rijeci, Kinoklub Karlovac, kao i ostali klubovi u drugim gradovima, udruge su koje nude filmsku edukaciju na različite načine. Ujedno su te udruge jedine producentske kuće u tim gradovima. Istina, mnogi ambiciozni i talentirani autori gravitiraju prema Zagrebu i to je zato jer Zagreb nudi opcije. No, u isto vrijeme i Split ima jaku filmsku scenu baš zahvaljujući Kino klubu Split. Imaju toliko jaku scenu autora da nadograđuju cijelu filmsku scenu u Zagrebu, u Hrvatskoj. U Zagrebu je sva profesionalna produkcija, no možda se ipak i to može promijeniti jednoga dana. Bitno je da su filmske udruge i klubovi aktivni u svim gradovima jer čovjek, autor ne može sam. Kao autor trebam razgovor, konfrontaciju, druženje, razmjenu mišljenja, gledanje filmova, uvid u tuđi rad i suradnje.
► Kako je uopće došlo do pokretanja Kinokluba u Osijeku? Koji su mu realni ciljevi? Tko stoji iza projekta i komu je njegov program namijenjen?
Tomislav Šoban: Razgovarao sam s Dalijom Dozet (Vizkulturin intervju s Dalijom potražite ovdje, op. ur.), Davidom Gašom (Vizkulturin intervju s Dalijom potražite ovdje, op. ur.) i Tinom Ostrošićem još u Zagrebu i predložio im da jednog dana osnujemo Kino klub Osijek. Mislio sam nekada u skoroj budućnosti jer sam tada još selio stvari. No, oni su tada preuzeli inicijativu. Ispalo je da David ima spreman plan, odmah je organizirao program za cijelu 2025. godinu. Klub smo osnovali krajem 2024. godine. Osnovali smo Skupštinu s Mateom Bartulović i Marijom Mateljićem te nam je uskočila i Dajna Mišurac, tajnica KKZ-a. Uskoro planiramo proširiti Skupštinu novim aktivnim članovima.
Mislim da u Osijeku postoji mala scena velikih talenata. Potrebna je konstanta u organiziranju radionica iz koje će se profilirati novi broj autora. Filmska runda (revija kratkometražnih filmova o kojoj se na Vizkulturi pisalo ovdje) ove će godine slaviti 10 godina, a s Kino klubom Osijek dodatno ćemo intenzivirati radionice tijekom godine i pokrenuti amatersku produkciju. David Gašo je odličan mladi redatelj te me još dodatno oduševio svojom pokretačkom snagom i organizacijskim sposobnostima. Već je organizirao radionicu na kojoj je snimljeno devet kratkih filmova. Osim toga, provodimo analize filmova kako bismo potaknuli ljude na raspravu jer smatramo da je gledanje filmova ipak društveni segment iz kojega možemo međusobno učiti. Kino klub Osijek namijenjen je svim odraslim ljudima koje zanima film, onima koji žele učiti i stvarati filmove u potpunoj autorskoj slobodi. Cilj nam je razviti filmsku scenu i umrežavati ljude u filmske suradnje.
► Svoj ste program predstavili upravo u trenutku u kojemu smo pripremali ovaj razgovor, a jedna od značajnih novosti jest i činjenica da ste dobili svoj prostor u sklopu osječke Umjetničke akademije. Kako je do te suradnje došlo? Najavi nam što pripremate i planirate.
Tomislav Šoban: Prijateljica i kolegica Ines Matijević Cakić predložila nam je da predstavimo program Kino kluba Osijek dekanici Akademije za umjetnost i kulturu u Osijeku. Dekanica, akademkinja Helena Sablić Tomić prepoznala je viziju koju je poželjela približiti studentima. Potpisali smo ugovor o suradnji te nam je ustupila prostor Akademije za naše aktivnosti. Kino klubu Osijek je uz navedeno potreban prostor u kojemu može smjestiti filmsku opremu koju će besplatno posuđivati svojim članovima. Studenti su jedna od ciljnih skupina Kino kluba uz ostale odrasle osobe koje žele učiti o filmu. Uskoro počinjemo s radionicom Glumac – scena koju će voditi Zvonimir Jurić – također Osječanin. Nakon toga organizirat ćemo prvu početničku radionicu kojom se postaje članom Kino kluba. Upravo ta radionica jedina podrazumijeva članarinu te će jedina trajati dva i po mjeseca dok su sve ostale radionice besplatne i traju u prosjeku mjesec i po. U planu nam je čitav niz radionica, analize filmova, suradnje i rezidencijskih programa. Kombinacijom različitih filmskih edukacija i radionica u dugoročno osmišljenom programu nastojat ćemo da polaznici kontinuirano uče, rade i produciraju filmove.
► Možeš li nam najaviti i neki svježi autorski projekt na kojemu radiš?
Tomislav Šoban: Ove godine završavam filmove; već spomenuti film s maketama Napušteni vrtovi koji radim zadnjih 10 godina, a završavam i kratki igrani film Prema vjetru. Vjerujem kako će oba filma biti gotova početkom jeseni. Ujedno je moj rad prošao na natječaju za razvoj scenarija za dugometražni film, ovoga puta u kategoriji za djecu i mlade, no vidjet ću u što će se razviti. Dakle, predstoji mi organizacija plana prema kojemu ću si osigurati šest mjeseci namijenjenih isključivo pisanju. Pristao sam na još neke suradnje na tuđim autorskim projektima. U svakom slučaju, očekuje me zanimljiv nastavak godine.
Razgovarala: Ivana Đerđ – Dunđerović / sve tekstove ove autorice za Vizkulturu pročitajte na linku
Zahvaljujemo Tomislavu Šobanu na ustupljenoj fotodokumentaciji.
Više o Tomislavovim radovima pratite na croatian.film/hr/directors/6, instagram.com/malo_soban, vimeo.com/user33511513
Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinanciraju Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo te HAVC – Hrvatski audiovizualni centar
