Kad je Vesna Parun 1980. godine na okretištu tramvaja u zagrebačkoj Dubravi upoznala mladog studenta iz Sirije, koji će joj postati i jedna od najvažnijih osoba u životu, to se nije dogodilo na nekom trgu ili pješačkoj zoni, budući da takvih prostora u toj gradskoj četvrti nema. Nekad perifernost, a danas samo podstandard Dubrave po pitanju javnih prostora s naglašenom ulogom društvenosti – kao što su npr. trgovi – sjenu baca na činjenicu da su neki od kvartova toga dijela Zagreba izuzetno dobra mjesta za život. Dubravu danas karakterizira transformacija koja nije nužno planerski vođena. Kao posljedice takve prakse, neki od ključnih momenata su propušteni, dok drugi još čekaju, a budućnost im je neizvjesna. U nastavku Vizkulturine serije o Zagrebu, o prednostima, nedostacima i mogućnostima za Dubravu govori arhitekt i urbanist Nikša Božić.
*Nikša Božić / foto: Robert Tomić
► Planerski gledano, koje su neke od najvećih kvaliteta Dubrave, a koji neki od najvećih nedostataka?
Nikša Božić: Percepcija Dubrave od većine građana Zagreba nije nabijena pozitivnim emocijama. U gotovo svim sociološkim istraživanjima među stanovnicima Zagreba, Dubrava se pojavljuje u dijelu nepoželjnih gradskih četvrti. Uvriježeno je mišljenje kako je Dubrava smještena predaleko, nema posebnih atrakcija, njena socijalna struktura je primarno radnička, u strukturi stanovništva veliki je broj došljaka koji nisu rođeni u Zagrebu…. Brojne su i predrasude o Dubravi koje, međutim, uglavnom dolaze od ne-stanovnika ove gradske četvrti. Malo je istraživanja koja su rađena isključivo među stanovnicima same Dubrave koji, koliko primjećujem, uglavnom na svoju četvrt gledaju pozitivnije.
Arhitekti i urbanisti često ignoriraju Dubravu. To je na prvi pogled područje nekontrolirane izgradnje, ponajviše Donja Dubrava, te anonimnih i nepretencioznih obiteljskih kuća i stambenih zgrada koje grade Gornju Dubravu. Međutim, kada se detaljnije analizira, Gornja Dubrava može poslužiti kao još jedan školski primjer uspješnog oblikovanja predjela za stanovanje planiranih u razdoblju nakon Drugog svjetskog rata te može ravnopravno stajati uz slična ostvarenja na Novom Zagrebu ili Južnoj Trešnjevki. Područje tzv. Janekovićeve parcelacije, čime je započela planska urbanizacija Dubrave, planirano je stambeno područje mirnog stanovanja u zagrebačkom predgrađu. Studentski grad je jedan od prvih primjera planiranih stambenih naselja izgrađenih tijekom ranih 1950-ih u Zagrebu, uspješan kvart ugodnog stanovanja u zelenilu. Stambeni predjeli Klake, Trnovčice i Dubca koji su nastali u kasnijim razdobljima vrlo jednostavnim, gotovo školskim jezikom formiraju ugodne prostore za stanovanje oblikovane oko zelenih osi. Blokovi Poljanica donose dašak postmoderne u planiranju i arhitekturi i zaokružuju ovaj potez planiranih stambenih naselja. Zanimljiv je i potez duž sjeverne strane Avenije Dubrava – nekada glavna trgovačko-poslovna os koju čini potez snažne urbane geste, s gustom stambenom izgradnjom koja ima poslovno-trgovačke sadržaje u prizemlju koji daju upečatljivi karakter glavnoj prometnici.
Potez planiranih stambenih naselja što se proteže od tramvajskog okretišta Dubrava do okretišta Dubec dugačak je otprilike 3,5 kilometra. To je približno ista udaljenost kao od Savskog Gaja do Utrina. No dok Novi Zagreb i njegova stambena naselja danas doživljavaju revalorizaciju i postaju poželjni kvartovi za život, o stanovanju u Dubravi se uglavnom razmišlja kao o substandardnom i nepoželjnom. A to je daleko od istine.
Osim planiranih stambenih naselja Gornje Dubrave, od kvaliteta valja istaknuti i sadržaje namijenjene ugodnom stanovanju – od elemenata osnovne društvene infrastrukture kao što su škole i vrtići do trgovina, vrlo živih tržnica i poteza trgovačkih ulica; aktivnog Kulturnog centra, velikog sportskog centra Grana-Klaka te niza manjih sportskih terena i igrališta. Gornja Dubrava je i zelena, s brojnim parkovima stambenih naselja, ulicama uokvirenim drvoredima te slobodnim još neizgrađenim prostorima koji doprinose dojmu zelene Dubrave.
Kad govorimo o planerskim nedostacima u Dubravi, uglavnom možemo govoriti o stihijskoj izgradnji Donje Dubrave koju karakterizira velika gustoća izgradnje koju nije pratila adekvatna prometna i druga infrastruktura. Dubravi nedostaje i jasan centar, nedostaju joj artikulirani i skladno oblikovani javni prostori, nedostaju pješačke površine i veći parkovi. Problem su i prometne veze, posebno nedostaje meridijalnih prometnih pravaca sjever-jug. Željeznička pruga predstavlja značajnu barijeru, veza s glavnom gradskom prometnom transverzalom koju čini Slavonska avenija je neadekvatna, sveučilišni kampus na Borongaju je tako blizu, a tako prometno nedostupan…..
Dubrava se naravno muči i sa svojim identitetom, predrasude su još velike, a kvalitete sporo dolaze u prvi plan.
*Avenija Dubrava
► Što bi po Vama mogli biti elementi pozitivnog, poželjnog, identiteta Dubrave?
Nikša Božić: Meni su kao arhitektu svakako zanimljiva planirana stambena naselja Dubrave. Prostori su to ugodni za život, a stanovnici su svjesni kvaliteta tih prostora, u prvom redu neizgrađenih, javnih, zelenih prostora koji okružuju stambene zgrade. Često se čudim kada i arhitekti govore o Dubravi kao o nepoželjnom i nepoznatom prostoru, a samo bi činjenica da ovdje imamo četiri vrhunska ostvarenja poznatog hrvatskog arhitekta, planera i slikara Josipa Seissela trebala biti dovoljna za upisivanje Dubrave na arhitektonsku kartu Zagreba. Govorim naravno o stambenom naselju Studentski grad, zatim o Pionirskom gradu, groblju Miroševac te spomen području Dotrščina. Ovo zadnje, istina, formalno nije na području Dubrave ali je svakako zbog svoje blizine važan prostor za stanovnike Dubrave koji ga uvelike koriste.
Zanimljiva je i industrijska povijest Dubrave – ovdje su se nekad proizvodili autobusi koji su prometovali po cestama Jugoslavije, ali i Finske, Velike Britanije, Sirije i brojnih drugih zemalja. Povijest filmskog grada u Dubravi, gdje su se u najbolja vremena snimale poznate svjetske filmske koprodukcije, u pametnoj bi sredini bila dovoljna podloga za neki filmski muzej. Glazbena povijest bivše države dobrim je dijelom zapisivana na vinilne i druge nosače zvuka upravo u studijima Jugotona u Dubravi. Tu je i bogata povijest obrtništva Dubrave. Neke od ovih tema sjajno su obrađene na izložbi što je bila posvećena Dubravi, a koja je prije nekoliko godina održana u Muzeju grada Zagreba u sklopu projekta Zagrebački kvartovi. Ostala je i sjajna publikacija o Dubravi. Ali unatoč svemu ovome, kao da smo s dubravskim identitetom uvijek na početku. Nikako da iziđemo iz sjene priča o prodaji cigla na ulicama.
► Dubrava nema trg. Tu ulogu na neki način ispunjavaju, ali ne i nadomještaju, okretišta tramvaja i neki dijelovi ulica. Gdje u Dubravi vidite eventualni prostor za formiranje trga i/ili nekakve pješačke zone?
Nikša Božić: Nedostatak prepoznatljivih javnih prostora jedan je od većih nedostataka Dubrave. Okretišta su funkcionalni prostori prometnog transfera, ljudi se tamo uglavnom ne zadržavaju svojevoljno već samo zato što mijenjaju prijevozno sredstvo. Dubrava nema trgova. Simptomatično je da se to za sada rješava neprikladnim imenovanjem prostora trgovima. Valjda je netko u gradskoj upravi svjestan da na mapi ovog dijela grada fali trgova pa onda imenuju prostore trgovima iako ti prostori nemaju osnovne elemente trga. Parking između kulturnog centra i Doma zdravlja tako je nazvan Trgom 145. brigade, a proširenje uz Aveniju Dubrava nazvano je Parkom dubravskih branitelja. Tamo se osim polaganja vijenaca na spomenik palim braniteljima, što se organizira nekoliko puta godišnje, ne zadržava nitko jer je zadržavanje jednostavno neugodno. Ni otužna tzv. “pametna klupa” ne pomaže da se netko zaustavi na toj vjetrometini uz nedovršenu zgradu i veliku gradsku prometnicu.
Zamjena za trgove u Dubravi, u smislu prostora za okupljanje, potezi su ugostiteljskih terasa duž Avenije Dubrava, na predjelu Poljanica te onih spontano nastalih duž Dankovečke ulice. Neugodni su to prostori za susrete i boravak na otvorenom, sjedi se neposredno uz kolnike velikih prometnica, uz kavu se udišu ispušni plinovi automobila, a ako želite normalno razgovarati, morate glasom nadjačati buku prometa.
*Parkiralište pretenciozno imenovano trgom nije na čast ni prostoru ni onima po kojima se zove
► Kako se gradska uprava s planerskog aspekta postavlja prema stvarnim potrebama Dubrave?
Nikša Božić: Dubrava je prije nekoliko godina imala šansu osmisliti svoje središte. Tada je izrađivan Urbanistički plan uređenja (UPU) Dubrava Centar koji je za cilj imao osmisliti središnji prostor gradske četvrti od Avenije Dubrava do Koledinečke, uz glavnu tržnicu Dubrave. To je tada bio neizgrađen i neartikuliran prostor iz kojega je iselio nekadašnji veliki rasadnik i to je bila šansa za stvaranje prepoznatljivog centra gradske četvrti. Nažalost, ta šansa je propuštena, izrađivači tog plana nisu prepoznali važnost ovog prostora, a ni gradske se službe nisu trudile definirati javni interes i ostvariti makar i minimum javnih prostora. U nečemu što se zove “Centar Dubrava” danas imamo benzinsku pumpu i restoran brze hrane koji rade po cijelu noć te generički trgovački centar s velikim asfaltiranim parkingom. Sve skupa podsjeća na provincijske američke gradove.
U postupku izrade tog nesretnog UPU-a osobno sam predlagao da se planira novi pješački potez paralelan s Avenijom Dubrava koji je mogao povezati gotovo sve glavne sadržaje centra Dubrave u jednu koherentnu cjelinu, a koji bi se protezao paralelno s Avenijom od Grižanske do srednjoškolskog centra i sportske dvorane Dubrava. Taj je potez mogao povezati urede gradske četvrti, Dom zdravlja, Kulturni centar, glavni poštanski centar, trgovačke sadržaje u Dankovečkoj, tržnicu, budući poslovno-zabavni centar planiran na prostoru današnjih skladišta istočno od tržnice te postojeći srednjoškolski centar, sportsku dvoranu i nogometno igralište u nastavku. Sve ovo moglo je biti oblikovano kao komunikacija prilagođena pješaku, sa sustavom javnih prostora te novih trgovačkih i ugostiteljskih sadržaja. Ova os imala bi izuzetan potencijal za područje centra Dubrave jer povezuje sve glavne javne i komercijalne sadržaje. Za razliku od sadašnjih pješačkih komunikacija koje su široki pločnici duž glavnih prometnica, ova komunikacija mogla se oblikovati kao primarno pješačka veza (što ne isključuje i smireni kolni promet) s proširenjima – skverovima, trgovima, i sl. Bila bi dovoljno udaljena od prometne Avenije Dubrava te okomita na Grižansku i Dankovečku – ulice koje su opterećene prometom i zagušenjem bukom. Moglo se tu u obliku izgradnje mješovite namjene naći mjesta i za stanovanje, urede te trgovačke sadržaje u prizemljima ulicama, terase lokala i slično. Nažalost, to tada nije bilo prepoznato ni od stručnjaka u gradskoj upravi ni od izrađivača plana. Prostor je u međuvremenu dobrim dijelom izgrađen potpuno neprikladnom izgradnjom – trgovački centar, parkiralište, stambene zgrade koje maksimalno koriste koeficijente izgrađenosti te ograđuju svoje čestice stvarajući tako nove prostorne barijere. Prostorni i prometni nered oko tržnice planom se nije ni pokušao riješiti.
*Prijedlog Nikše Božića
► Jedna od urbanističkih dominanti Dubrave je istoimena avenija koju dijelom karakteriziraju visoke stambene zgrade koje sa sjeverne strane i duž ulicu imaju natkriveni prolaz s komercijalnim sadržajima u prizemlju. Sve skupa značajno doprinosi urbanitetu četvrti. Umjesto da se matrica nastavi s budućom izgradnjom, pješačka komunikacija je mjestimično prekinuta tj. nezgodno skrenuta prema ulici zbog neprimjerene novije izgradnje, time narušavajući logični tijek kretanja pješaka. Kako se tako nešto moglo dopustiti? Već ste spomenuli neke od propusta koji direktno narušavaju potencijale tog dijela grada, a ovdje vas pitam i o stanju i mogućnostima planerske struke u Zagrebu, odnosno načinu upravljanja prostorom.
Nikša Božić: Glavna prometnica Dubrave, koju svi zovemo Avenija iako ona službeno nije ni avenija ni ulica već poput Ilice ima samo ime Dubrava, zanimljiv je potez gdje se ističe dio izgrađen sa sjeverne strane ulice. Kompozicijski je i programski to promišljen potez snažne urbane geste, s izgradnjom koja prelazi visinu od 12 katova i koja se ritmično niže uz sjeverni rub glavne prometnice Dubrave. Rezultat je to planiranja GUP-a iz 1971. godine koji je planirao tzv. “poteze urbaniteta” na važnim gradskim prometnim pravcima te je tako nastao ovaj hibrid gustog stanovanja, uredskih i trgovačkih prostora. Sve to je dostupno linijama javnog gradskog prijevoza. Glavna kvaliteta ovog poteza je natkriveni pločnik širine cca 5 m iz kojega se pristupa do javnih i trgovačkih sadržaja. Ovaj potez trgovačkih sadržaja još uvijek živi i zasad odolijeva konkurenciji velikih trgovačkih centara na periferiji, što nije slučaj sa sličnim potezima trgovačkih sadržaja u drugim dijelovima grada.
Novija izgradnja, nažalost, nije slijedila taj obrazac. Gradi se samo s obzirom na pojedinačne parcele, koristeći maksimalno dozvoljene koeficijente izgrađenosti, bez previše obaziranja na javne prostore i sliku ulice. Rezultat je to uništenog sustava prostornog i urbanističkog planiranja koji se sustavno uništava od razdoblja hrvatske samostalnosti, i nije samo problem planiranja Zagreba već cijele države. S prelaskom na novo društveno uređenje planiranje je proglašeno nepoželjnim ostatkom prošlih vremena. Nekadašnja gradonačelnica Zagreba, a kasnija ministrica, gospođa Marina Matulović Dropulić, ukinula je 1990-ih sve detaljnije provedbene planove koji su bili na snazi u Zagrebu. Obrazloženje je bilo da su u kontekstu primarno privatnog vlasništva oni neprovedivi, što je obični nonsens. Trebalo je samo uvesti provjerene instrumente provedbe – a to je prije svega instrument urbane komasacije, koji postoji u svim uređenim državama s kojima se volimo uspoređivati. No, u Hrvatskoj se išlo prvo s ukidanjem detaljnijih planova, a onda se s promjenama garnitura u Ministarstvu zaduženom za prostorno uređenje sustavno uništavao i nekad uređeni sustav prostornog planiranja. Svaka izmjena zakona sve je gora, a došli smo do toga da nam danas Ministarstvo vode ljudi koji planiranje uopće ne razumiju, a istovremeno bahato odbijaju slušati glas stručnjaka.
Današnja izgradnja uz Aveniju Dubrava ne pokušava očitati prostorni kontekst niti ostvariti nove vrijednosti i rezultat je nedostatka planiranja. Od planova nam je ostao samo GUP, međutim GUP je skraćenica od generalni urbanistički plan i on bi trebao biti strateški planski gradski dokument, a kod nas je postao provedbeni dokument. Napraviti dobar plan takvog mjerila i takvog obuhvata unutar postavljenih očekivanja provedbenog dokumenta je nemoguće. Nije moguće jednim planom riješiti i pitanje osnovne gradske prometne mreže, i generalnog razmještaja osnovnih gradskih funkcija, zaštite važnih gradskih prostora, ali i pitanja rekonstrukcije malih trešnjevačkih ulica, parkiranja u Donjem Gradu ili pitanje građevinske linije uz Aveniju Dubrava. Za takve stvari trebali bi se raditi detaljniji planovi. No, tu smo vrstu planova proglasili nepotrebnom. Čak i kad se rade detaljniji planovi, naši su vrli zakonodavci i to uništili pa tako urbanistički plan uređenja svojim standardom nije primjeren suvislom planiranju. Tragedija je da mi u sustavu planiranja više nemamo nijedan plan koji bi propisivao površinu za izgradnju zgrade, bavio se urbanom morfologijom i detaljima oblikovanja pa i ovakvim osnovnim temama urbanističkog planiranja kao što je građevinski pravac. Sve smo sveli na osnovni zoning urbanističkog plana uređenja. Ja se planiranjem bavim već 20 godina, ali gledajući primjerice Urbanistički plan uređenja “Dubrava Centar”, ne znam vam odgovoriti na pitanje što se to točno planira na tom prostoru i u kojem obliku. Dvije zgrade ili četiri? Koliki trgovački centar i kojeg oblika? Kakvo parkiranje? Odgovore na ta pitanja ne možemo dobiti iz UPU-a. Planerski uvjeti su svedeni na koeficijente za pojedinačne parcele, sve je moguće, otvoreno i fleksibilno i zapravo osmišljeno tako da imamo privid planiranja, pa i privid javnog uvida. O javnom interesu nitko više ne skrbi, najvažnije je da se potencijalni graditelji slučajno ne bi osjećali sputanima odredbama plana. Nadalje, nemamo osnovni alat za provedbu planova – već spomenutu urbanu komasaciju. Rezultate takvog pristupa vidimo svuda oko nas, pa i s južne strane Avenije Dubrava gdje nove zgrade neusklađeno meandriraju, a njihov oblik jedino je određen uvjetom da budu udaljene 5 metara od ruba svoje parcele.
Često se za to porazno stanje okrivljuju planeri, struka kojoj i ja pripadam. Da, i na nama svakako leži dio krivnje. Ali ako bilo kojoj struci oduzmete osnovne alate za rad, rezultati će biti porazni. Naše planiranje trenutno je u situaciji kao da kuharima oduzmete tave, štednjake i pećnice, i čudite se što su jela neukusna i nemaštovita.
*Prostor idealan za formiranje trga i centra Dubrave, izgubljen pred nedostatkom vizije
► Prostor Grane dio je velikog neizgrađenog dijela sjeverne Dubrave i predstavlja znatni potencijal s aspekta gradogradnje. No, recentnim izmjenama GUP-a gradska uprava forsira srozavanje standarda. U čemu je problem i što bi bilo poželjno za taj prostor?
Nikša Božić: Prostor Grane je dio velikog neizgrađenog prostora u Dubravi koji zajedno s područjem Branovečina čini jedinstvenu neizgrađenu cjelinu u dolini potoka Trnava i Čučerska Reka. Ovaj prostor predstavlja veliki prostorni potencijal za budući razvoj Dubrave. Radi se o prostoru koji se nalazi između poteza gusto izgrađenih naselja Klaka, Studentski grad, Trnovčica i Dubec na jugu te brežuljkastog područja gradske četvrti Gornja Dubrava s izgradnjom niže gustoće na sjeveru. Nalazi se uz planirani koridor Kolakove ulice – važnog prometnog pravca istok-zapad.
U duhu ukidanja planiranja koje kroz izmjene zakonske regulative sustavno forsira Ministarstvo graditeljstva i prostornoga uređenja zadnjim se izmjenama GUP-a predložilo ukidanje obveze izrade urbanističkih planova uređenja za te velike neizgrađene prostore. Umjesto urbanog pravila Nova regulacija na neizgrađenom prostoru, koje sadrži mjere za izgradnju ulične mreže, mreže javnih prostora i građevina te uređenje neizgrađenih površina, prema urbanističkom planu uređenja izmjenama je predložena primjena urbanog pravila Uređenje, zaštita i urbana obnova kompleksa jedne namjene koje ne podrazumijeva obvezu izrade urbanističkog plana uređenja. Prostor je sada otvoren za pojedinačne graditeljske intervencije na rubovima uz postojeće prometnice. Da je ostala obveza izrade UPU-a bila bi omogućena cjelovita prostorna zamisao gradnje na velikom neizgrađenom prostoru na kojemu bi bilo potrebno ostvariti i nove javne prostore i sadržaje – kojima Dubrava oskudijeva. Konačno, izradom urbanističkog plana uređenja omogućilo bi se i sudjelovanje javnosti u postupku donošenja plana. Sve to je ovim predloženim izmjenama GUP-a ukinuto, a prostor je otvoren pojedinačnim graditeljskim intervencijama što vjerojatno neće završiti dobrim gradskim prostorima.
► S aktualnim izmjenama GUP-a predloženo je i ukidanja obaveze donošenje Urbanističkog plana uređenja za područje Parka Granešina sa sportsko-rekreacijskom zonom. Kako je uputno tretirati taj prostor i koja je njegova važnost za Dubravu i grad?
Nikša Božić: Prostor planiranog parka i sportsko-rekreacijske zone Park Granešina predstavlja veliki neizgrađeni prostor u dolini potoka Trnava između groblja Miroševac i Grada Mladih koji je također veliki potencijal za dopunu javnih sadržaja ali i veliki potencijal za formiranje budućeg prostornog identiteta Gornje Dubrave. Širi prostor Dubrave oskudijeva većim otvorenim prostorima javne namjene te je prostorni rezervat područja Parka Granešina značajan resurs za stvaranje novog prepoznatljivog parka u istočnom dijelu grada. Dosad je GUP za prostor budućeg parka i sportsko-rekreacijskog centra Granešina propisivao obvezu izrade UPU-a Park Granešina sa sportsko-rekreacijskom zonom. U smjernicama je stajalo kako je navedenim UPU-om potrebno “osmisliti uređenje parka i rekreacijskog centra u dolini potoka Trnava u cilju povećanja kvalitete stanovanja u okolnim naseljima te osmisliti uređenje prostora uz respektiranje zatečenih prirodnih vrijednosti”. Obveza izrade tog UPU-a zadnjim je izmjenama GUP-a predložena za brisanje. Ukidanjem obveze izrade UPU-a ukida se i mogućnost da se razvoj ovog vrijednog prostora za cijelu Dubravu cjelovito prostorno osmisli. Također, ukidanjem obveze izrade UPU-a ukida se i garancija da će stanovnici Dubrave i druga zainteresirana javnost moći sudjelovati u postupku osmišljavanja prostornog razvoja ovog područja, a što je inače garantirano institutom javne rasprave u postupku donošenja UPU-a.
► Kao privatna osoba angažirali ste se s grupom građana oko izmjena GUP-a u Dubravi. Jedna od točaka na koju ste upozorili je i ukidanje obveze izrade Urbanističkog plana uređenja za groblje Miroševec. O čemu se radi?
Nikša Božić: Svima koji su pratili izmjene GUP-a i ovu sramotnu javnu raspravu što je provedena prošlo ljeto poznato je kako je fokus javnosti bio usmjeren na izmjene na području Velesajma i Hipodroma. Međutim, u odnosu na prvu javnu raspravu na cijelom području obuhvata GUP-a bilo je na tisuće drugih izmjena koje su većim dijelom prošle “ispod radara” šire javnosti. Ja sam se angažirao u lokalnoj zajednici i analizirao što predložene izmjene GUP-a donose za Dubravu. Osim ovih spomenutih izmjena za područje Grane i Parka Granešina, izmjenama GUP-a predloženo je i ukidanje obveze izrade UPU-a groblje Miroševec-jug. Pisali smo primjedbe i protiv tih predloženih izmjena, koje naravno, kao i tisuće drugih primjedbi, izrađivači plana nisu prihvatili.
Groblje Miroševec jedno je od tri velika gradska groblja nastalo u drugoj polovici 20. stoljeća. Radi se, osim o komunalnoj građevini, i o vrijednom urbanom i krajobraznom kompleksu na uređenju kojega su radili vrhunski hrvatski planeri i krajobrazni arhitekti – Josip i Silvana Seissel, Miroslav Kollenz i drugi. Dok je prostor groblja Miroševec skladno uređen prostor, isto se ne može reći i za kontaktne zone groblja, a posebno za južni, tj. glavni ulaz u groblje. Navedeni prostor karakterizira uglavnom neplanska izgradnja, neprikladna širina prometnica i osobito prostora za kretanje pješaka, nedostatak površina za parkiranje, prostorno neartikulirani trgovački sadržaji te opći prostorni nered kakav ne priliči ovako važnom gradskom prostoru. Smatrali smo da za navedeni prostor treba GUP-om propisati mjere urbane sanacije te ostaviti obvezu izrade UPU-a groblje Miroševec-jug te ga po potrebi i proširiti na način da obuhvati prostor između Aleje tišine, Mramornog prilaza i Oporovečke ulice.
► Kao i drugi dijelovi Zagreba, i Dubrava je premrežena potocima koji su i popularne šetnice, iako malo ili nikako uređene. Kako gledate na te vodotoke i kako ih općenito urbanistički tretirati?
Nikša Božić: Dubravski potoci Trnava i Čučerska Reka još imaju sačuvane otvorene vodotoke, za razliku od potoka Štefanovec koji je dobrim dijelom kanaliziran. Kada se ti potoci spuste iz brdskog, podsljemenskog dijela, formiraju otvorene doline koje su danas još uvijek neizgrađene i predstavljaju ugodne oaze prirode nadomak gusto izgrađenih gradskih predjela. Ti prostori se i sada koriste – uz potoke su u Dubravi davno nastali neformalni vrtovi, a sami koridori uz potoke ugodni su prostori za šetnju i boravak na otvorenome. U naseljima Trnovčica i Poljanice uz potoke se nalaze javni prostori i prostori za druženje, što je dobro ali bilo bi pretjerivanje da se kaže kako su mogućnosti oblikovanja javnih prostora uz vodotoke u ovim stambenim naseljima iskorišteni u punom potencijalu. Ima tu još puno prostora za poboljšanja.
Kada sam govorio o potrebi zadržavanja obveze izrade UPU-a Grana i Park Granešina, onda sam mislio i na potoke koji protiču kroz te doline i mogli bi postati jedan od elemenata identiteta tih područja. Brojni su uspješni primjeri u svijetu gdje se skladni gradski predjeli osmišljavaju upravo oko teme očuvanog prirodnog krajolika uz vodotoke. Voda je u gradskim područjima zanimljiv ekološki i oblikovni element kojega se ne smije ignorirati već ga treba iskoristiti za stvaranje novih prostornih vrijednosti.
*Dubravski potok
► Možete li usporediti kvalitetu stambenih naselja u Dubravi? Što se gradi danas?
Nikša Božić: Postoje velike razlike između organski nastalih naselja brežuljkastih, podsljemenskih predjela, zatim planiranih naselja Gornje Dubrave te uglavnom guste, neplanske stambene izgradnje koja zauzima prostore Donje Dubrave.
Podsljemenski predjeli slijede tipični obrazac izgradnje na rebrima Medvednice, kao i druga područja sjevernog dijela grada. Organski nastala izgradnja nekada ruralnih krajolika isprepliće se s dolinama vodotoka i ostalim zelenim neizgrađenim prostorima. Dosta je tu novije izgradnje, ali još uvijek je očuvan ovaj tradicijski obrazac, a veza s prirodom, pa tako i s obližnjim parkom prirode, najveća je kvaliteta ovih prostora.
Planirana naselja Gornje Dubrave naselja su ugodnog stanovanja. Područje tzv. “Janekovićeve parcelacije” karakterizira racionalna parcelacija i uglavnom skladna izgradnja obiteljskih kuća, još bez većih prostornih ekscesa pregradnji i nadogradnji – izuzetak je opće poznata Konjšćinska ulica. Slijede stambena naselja planirana nakon Drugog svjetskog rata. Studentski grad kao prvo naselje čija gradnja je počela još 1949. godine i koje je građeno kao dio zamišljenog sveučilišnog kampusa, s paviljonima u zelenilu. Upravo ti zeleni prostori ostaju najvažnija kvaliteta koju izdvajaju stanovnici Studentskog grada, a zanimljivo je da je to ugrađeno i u naselja nastala u kasnijem periodu – i Klaka, i Trnovčica i Dubec imaju svoja “zelena srca” u obliku centralnih perivoja naselja koja su mjesta okupljanja, odvojena od kolnog prometa i gotovo shematski jasno omogućuju siguran pješački put do škole i ostalih javnih sadržaja naselja. Od planiranih naselja treba spomenuti i nešto starije naselje Ante Starčevića koje je građeno tijekom Drugog svjetskog rata kao ogledno naselje tadašnjeg režima, a skladni perivoj Ivane Brlić Mažuranić u tom naselju do danas je ostao jedan od prepoznatljivih javnih prostora Dubrave. Nešto kasnije nastala je gusta matrica Novog Retkovca – naselja nastalog za stradale od poplave, a ta “privremena” struktura traje do danas, naravno uz brojne preinake.
Prostor Donje Dubrave gusto je izgrađen, nastao neplanski, sa substandardnim prometnicama, nepostojećim javnim prostorima i uglavnom se smatra ne osobito poželjnim za život. Ipak, i u takvoj strukturi nađe se ugodnih mjesta za život. Koliko god izgradnja bila gusta, kuće su to s vrtovima i dvorištima, a širina ulica uvjetuje i zone smirenog prometa budući da drugačiji nije ni moguć, pa se u ulicama Donje Dubrave još može vidjeti djecu kako se igraju nasred ulice, što je drugdje danas uglavnom nezamislivo. Inicijative kao što je “Park Legradska”, gdje lokalni stanovnici čiste i uređuju mali preostatak zelenog prostora uz školu, pa ga još nazivaju i parkom i rade neformalnu inicijativu okupljenu oko istoimene Facebook stranice pokazuje da postoji želja za poboljšanjem uvjeta stanovanja u Donjoj Dubravi. Trebalo bi takvim nastojanjima i sustavno pomoći.
Ono što se danas gradi uglavnom slijedi obrazac koji se pojavljuje i u drugim dijelovima grada. Gradi se privatnim inicijativama, s isključivom željom za postizanjem maksimalnog broja stambenih kvadrata bez ikakve želje za stvaranjem kvalitetnih javnih prostora između tako nastalih zgrada. To da investitori ne pokazuju tu želju je donekle razumljivo. Ali činjenica da je Grad odustao od kvalitetnog planiranja je porazna.
*Panorama Dubrave
► Najveća zgrada u Dubravi je Klinička bolnica Dubrava. Sagrađena je kao vojna bolnica 1980-ih i još uvijek je najnovija zagrebačka bolnica. Objekt su projektirali slovenski arhitekti Štefan Kacin, Radisav Popović, Jurij Princes, Bogdan Spindler, a sastavni dio kompleksa čini i danas zapušteni arboretum, s vrlo elegantnom, jednako zapuštenom, fontanom. Sporadično se javljaju planovi da će se na mjestu vrta graditi dodatni zdravstveni objekt. Kako na to gledate? Ne bi li vrt, koji je kao takav i zamišljen, trebao biti u funkciji ozdravljenja, umjesto da se poništi gradnjom?
Nikša Božić: Moram priznati da o sklopu KB Dubrava malo znam, pa tako i o ovom spomenutom arboretumu. Pretpostavljam da se ipak ne radi o pravom arboretumu, već o parkovnom uređenju dijela bolničke čestice. Sama bolnička zgrada mi je uvijek fascinantna, to je jedna velika “mašina za liječenje” koja se kao svemirski brod spustila preko puta Maksimirske šume, impozantna u odnosu na mjerila okolne izgradnje s kojima niti ne pokušava uspostaviti nikakav odnos. Unatoč njenoj veličini, to je jedina zagrebačka bolnica u kojoj se u odnosu na prostornu organizaciju osjećam sigurno – nema tu nepotrebnog lutanja, sve je prostorno jasno i učinkovito, dobro posloženo i označeno. Vidi se i racionalnost arhitekture, a vjerujem da se još osjeća i racionalnost nekadašnjeg vojnog ustroja. I dojam kad pristupate toj zgradi – bilo kao netko tko ide na liječenje ili samo u posjetu – ima jednu skoro nadnaravnu dimenziju. Uvijek imam osjećaj kako me ta zgrada “proguta”, unutra se kao na traci odradi programirani postupak i izađem van ako ne zdrav onda barem dovoljno zaliječen. I svojom arhitekturom zgrada daje dojam apsolutne podređenosti učinkovitosti (liječenja). Ovakvoj arhitekturi se može prigovarati da je hladna, vjerujem da je dobar dio korisnika i doživljava takvom pa su ovakve “soft metode” ublažavanja te hladnoće kao što je očuvanje i uređenje bolničkog perivoja svakako dobrodošle. Ipak, mislim da je najveća prostorna kvaliteta za bolesnike odnos bolničkih prostora i neizgrađenog prostora na rubu Maksimirske šume.
*Detalj fontane u sklopu kompleksa KB Dubrava / foto: Saša Šimpraga
► Upravo taj neizgrađeni prostor Dubravu i Maksimir dijeli velikim zelenim potezom koji je sjeverno od Maksimirske u službi nastave Agronomskog fakulteta tj. tamo su fakultetska polja za sadnju. Južno od Maksimirske, uz Mandlovu ulicu, još uvijek zeleni ambijent već je doživio prve izgradnje, konkretno trgovački centar Kaufland na uglu s Branimirovom. Urbanistički specifikum te planirane urbane praznine je mogućnost zelenog koridora od sveučilišnog kampus na Borongaju do Maksimira i Dubrave. Jedna od osobitih kvaliteta lokacije je i dojmljivi pogled na Medvednicu koji se na na tome mjestu otvara s Maksimirske. Treba li taj potez tretirati drugačije nego se planira sada poništavanjem praznine, odnosno što vidite da bi tamo trebalo ili moglo biti? Zašto je taj koridor bitan?
Nikša Božić: Prvo odgovor na zadnji dio pitanja – mislim da tamo ne treba biti ništa osim te praznine! Urbane praznine, odnosno neizgrađeni gradski predjeli planirali su se puno prije danas aktualnih priča o zelenoj infrastrukturi grada, što se promovira kao neki novi pristup planiranju neizgrađenih prostora. Konkretno, ovaj je neizgrađeni prostor rezultat također planske odluke koja se jasno provlači iz GUP-a 1971. godine kada je planiran kao “zelena dilatacija”, odnosno spoj od Medvednice ne do Kampusa Borongaj, već i puno dalje prema jugu do jezera Savice i slobodnih prostora uz Savu. Jasno se taj prostor vidi u tadašnjem GUP-u kako spaja Medvednicu i prisavski prostor. I svjesno tada nije bio “programiran” kao perivojno uređeni zeleni prostor, već kao više-manje prirodni zeleni prodor, važan za ekološku stabilnost gradskog područja, za rješavanje tehničkih pitanja kao što su zaštita od poplava – u sjevernom dijelu ovog poteza izgrađeno je nekoliko velikih retencija – ali i kao oblikovno poželjan prekid gusto izgrađenog gradskog tkiva. Kukuruzišta Agronomskog fakulteta, kad se vozite Maksimirskom ulicom prema Dubravi, jasan su reper u prostoru, iako se radi o urbanoj praznini. Malo predahnete, pogledate je li vrh Sljemena pod oblacima, maglom ili prvim snijegom, odmorite oči s fokusom na daljinu, možda ugledate i koju neobičnu pticu ili srndaća. Čuvao se taj prostor u planovima dosta dugo, ali kako smo uništavali planerske koncepte i ustroje, tako se polako i razgrađivao, parcelu po parcelu. U južnom dijelu prema Savi zauzela ga je industrija, sjeverno od Branimirove smjestio se trgovački centar, nedavno je sjeverno od polja Agronomskog fakulteta niknuo i nekakav veliki šator za vjenčanja, a prostor zapadno od Mandlove već je odavno prenamijenjen iz zelene u gradivu površinu i valjda samo čeka prve zainteresirane investitore.
U Britaniji se trenutno vrlo intenzivno razgovara o budućnosti njihovog “green belta” oko Londona, isto se lome koplja oko toga da li ga čuvati ili dati mogućnost građenja. Ovaj zagrebački “green belt” mjerilom nije usporediv s londonskim, ali je idejom sličan. Još ga čuvamo u tragovima kao što je prostor sjeverno od Maksimirske. Vjerojatno ćemo, kao i u drugim područjima planiranja, uskoro pozvati skupo plaćene strane konzultante koji će nam doći govoriti o važnosti zelene infrastrukture, njenom povoljnom utjecaju na ekosustav grada i mogućnosti prilagodbe klimatskim promjenama, povoljnom utjecaju na ravnotežu života u gradu i sliku grada. Uglavnom, sve ono što smo nekada znali, uništili i pomalo zaboravili. Možemo se samo nadati da će ti konzultanti doći prije nego što naši investitori stignu dodatno izgraditi ovaj prostor. Možda će ih netko u Gradu i poslušati, kad već nisu skloni slušati lokalne stručnjake. Dotad možemo uživati u pogledu na Sljeme.
► Što vidite kao urbanistički prioritet za Dubravu?
Nikša Božić: Meni se kao jedan od prioriteta nameće planiranje uređenja centra Dubrave, formiranje prepoznatljivog prostora i programiranje takvim sadržajima da dvije gradske četvrti – Gornja i Donja Dubrava, koje zajedno imaju stanovnika gotovo kao jedan Osijek – konačno dobiju i adekvatno uređene središnje prostore gradske četvrti. Ovo bi trebalo obuhvatiti i konačno rješenje problema neuređene zgrade pored Kulturnog centra koja već godinama predstavlja svojevrsno ruglo, ali i rješenje problema prostornog nereda oko današnje tržnice. Ima u tom području još neizgrađenih prostora, trebalo bi ozbiljno revidirati UPU Dubrava Centar i osmisliti razvoj ovog prostora koji bi bio prikladan njegovom središnjem položaju.
Važno bi bilo i ulagati u rješenje prometnih problema, tu kao prioritet vidim uređenje veza sjever-jug na potezu Čulinečke – koja je danas substandardna – te veze prema sveučilišnom kampusu na Borongaju. Mislim da je u kontekstu prometnog rješenja potrebno pametnije osmisliti prostore uz novu Branimirovu ulicu. To je odličan prometni koridor koji Dubravu direktno povezuje s Glavnim kolodvorom u Zagrebu i sa Sesvetama. Na tom potezu su i dva stajališta gradske željeznice, taj promet uglavnom funkcionira ali nije integriran u prometni sustav grada. Konačno, koridor Branimirove stvoren je za rješenje jedne dobre biciklističke staze, odvojene od kolnog prometa koja bi se mogla voditi u zelenom pojasu između kolnika Branimirove i željezničke pruge.
Osim Branimirove, i prostor Kolakove, nekadašnje Oporovečke, ubrzano se transformira u važnu gradsku ulicu s brojnim trgovačkim sadržajima koji su nažalost uglavnom u obliku generičkih trgovačkih centara s velikim otvorenim parkiralištima. Revitalizacija prostora nekadašnjeg Jadran filma te osmišljavanje izgradnje duž te prometnice dalje na istok prema Dupcu svakako je veliki potencijal za prostorni razvoj Dubrave kojega bi trebalo kvalitetno osmisliti.
Konačno, mislim da bi se trebalo ozbiljno pozabaviti i prostornim standardima Donje Dubrave. Pažljivom analizom dalo bi se u toj gusto izgrađenoj strukturi pronaći još neizgrađenih područja koja bi se moglo urediti kao male javne prostore. Ne moraju to biti veliki trgovi i parkovi, ali i serija malih parkova s dječjim igralištima mogla bi znatno doprinijeti kvaliteti života u tom dijelu Dubrave.
Sve ovo dok ne dočekamo nekog novog Haulika i Vrhovca koji bi od Resničkog gaja na istoku Dubrave i istoku grada stvorili novi Maksimir.
*Klaka / foto: Nikša Božić
► U tijeku su kontroverzne izmjene GUP-a. Po uvjetom da se nađe nova lokacija i osigura kontinuitet rada, je li sadašnji hipodrom prostor na kojem se može graditi?
Nikša Božić: Planiranje razvoja grada naravno treba omogućavati razvoj grada i pratiti promjene i u društvu i u prostoru. Planerski koncepti nisu nepromjenjivi, podložni su stalnim provjerama i promišljanjima. Međutim, ta promišljanja trebala bi biti stručno utemeljena i osiguravati uravnoteženi razvoj grada. Uzmu li se u obzir demografski pokazatelji i prognoze demografskog razvoja grada i države, neizgrađeni gradski prostori, kao i brojni prostori u gradu koji čekaju urbanu preobrazbu do sada nisam čuo nijedno uvjerljivo obrazloženje zašto bi trebalo mijenjati planerski koncept koji je jasno vidljiv na planovima južnog Zagreba gdje je pojas uz južnu savsku obalu planiran kao slobodan, neizgrađen prostor namijenjen boravku na otvorenom i rekreaciji. Uspijemo li sačuvati taj prostor od ovih nasrtaja kojima svjedočimo u zadnje vrijeme, prostor “urbane praznine uz Savu”, ostat će jedna od većih prostornih kvaliteta šireg zagrebačkog prostora.
U recentnoj javnoj raspravi o izmjenama GUP-a za područje Velesajma i Hipodroma i stručne su se udruge dale uvući u zamku formalnih pitanja. Analizirali su se datumi Odluka i Izvješća, članci i stavci zakona, formalni propusti u proceduri izrade izmjena GUP-a. Ali osnovno pitanje – zašto je potrebno mijenjati GUP da bi se tamo uopće omogućila bilo kakva gradnja – ostalo je neodgovoreno. Gotovo da ga nismo uspjeli ni jasno postaviti.
Fotografije: Nikša Božić, Saša Šimpraga
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkultura pročitajte na linku
Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat, Zlatko Uzelac, Mario Jukić, Suzana Dobrić Žaja
*Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Vizkulturiranje društva, 2019.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija Agencije za elektroničke medije
