Festival kroz svoja izdanja kontinuirano preispituje uređaj i stroj te njihove promjenjive uloge unutar ljudskih, tehnoloških i okolišnih konteksta. Izdanjem 2026. to istraživanje poprima novi smjer: ne napuštajući kritičku perspektivu, otvara se prema drugim oblicima odnosa s tehnologijom. Okupljeni hrvatski i korejski umjetnici uređaje promatraju kao materijale i aktivne sustave kroz koje se razvijaju imaginacija, znatiželja i transformacija. Tehnologija nije samo nešto čime se koristimo, nego i nešto s čime smo u odnosu. Umjetnost stoga ne propituje samo taj odnos, već istražuje što on još može postati.

Na izložbi se predstavlja dvadeset sedam umjetnika i umjetničkih suradnji iz Hrvatske i Južne Koreje: Minjeong An, Hugo Baranger, Filip Borelli, Taeyoon Choi, Tin Dožić u suradnji s Ivanom Bojanić, Androm Giunijem i Miodragom Gladovićem, Vitar Drinković, Hrvoje Hiršl, Jung Sungyoon, Nika Jurlin i Ana Sladetić, Hoonida Kim, Yunchul Kim, Ivan Marušić Klif, Kata Mijatović i Mihael Giba, Vladimir Novak, Earl Park, Ahyeon Ryu, Marijana Stanić, Ujoo + Limheeyoung, Choe U-Ram, Sookyun Yang i Haena Yoo.

Izložba se može posjetiti još danas i sutra – u ponedjeljak i utorak, 26. i 27. listopada, od 11 do 19 sati.

The post Tehnologija i imaginacija appeared first on VIZKULTURA.

Pionirski gradovi, ne samo kao mjesta odgoja djece već i kao urbanistički modeli, građeni su nakon Drugog svjetskog rata u većini zemalja Istočne Europe, kada je prioritet bila obnova stambenog fonda i skrb za stanovništvo, pa se tako grade i brojna odmarališta i oporavilišta za djecu. Glavni investitor gradnje Pionirskog grada bila je Vlada FNRJ, a projektiranje objekata povjereno je istaknutim arhitektima okupljenima u Arhitektonsko-projektnom zavodu Hrvatske. Projektirana su četiri tipa stambenih paviljona, ukupno njih 20. Tri tipa paviljona projektirao je arhitekt Ivan Vitić, kojemu je Pionirski grad bio prvi realizirani projekt, dok je paviljon tipa 1 projektirao arhitekt Marijan Haberle.

U urbanističkim planovima primijenio sam paviljonski i niski sistem izgradnje isprepleten zelenilom, smatrajući da je takav način najbliži čovjeku, zabilježio je Seisselove riječi njegov kolega arhitekt Branko Vasiljević. Urbanističku podlogu napravio je tada već afirmirani urbanist Josip Seissel, a osnovna koncepcija bila je zadržati postojeću vegetaciju, odnosno hrastovu i bukovu šumu, te u prirodni okoliš interpolirati objekte koji slijede visinske razlike terena. Krajobrazno uređenje potpisuju krajobrazni arhitekti Zvonimir Fröhlich i Pavao Ungar. Sve su ove terase tako položene da se maksimalno koristilo prirodnu konfiguraciju terena, a nastojalo se postići i to da se iz svake zgrade dobije slobodan vidik i pravilno osunčanje, pišu autori Seissel i Vitić u mjesečniku Arhitektura iz 1948. godine. Tako je nastala slobodna pejzažna kompozicija grada koja je trebala odgovarati karakteru susjednih naselja.

Središnje mjesto okupljanja bio je restoran, smješten na vrhu brežuljka. Sastojao se od veće blagovaonice za djecu i manje za goste, te velike terase s panoramskim pogledom na dolinu. Izvedbene nacrte restorana izradili su arhitekti Ivan Bartolić i Radica Horvat. U kolovozu 1951. izdana je uporabna dozvola, a do tada je kompleks već obuhvaćao 20 stambenih paviljona, Dom tehnike i nauke, radionicu metalaca, dva hotela, restoran, upravnu zgradu, poštu i centralnu septičku jamu, budući da kanalizacijska mreža još nije bila izgrađena. Uređene su i obodna cesta te pristupni putovi, a izgradnjom magistralnog vodovoda osigurana je opskrba vodom ne samo Pionirskog grada nego i okolnih naselja. Za projekt Pionirskog grada Josip Seissel i Ivan Vitić dobili su potkraj 1949. godine drugu državnu nagradu koju je Vlada FNRJ dodjeljivala zaslužnim arhitektima.

Osnovna namjena Pionirskog grada bila je odgoj i obrazovanje djece, pa je Dom nauke i tehnike ubrzo preuzeo funkciju specijalizirane škole. Od 1951. do 1961. godine ondje je djelovala prva eksperimentalna škola za darovitu djecu, organizirana kao internat. Nakon njezina zatvaranja u zgradu se uselila Osnovna škola Granešina, koja je tamo ostala do 1987. godine. Izvorni plan Pionirskog grada predviđao je i posebne prostore namijenjene likovnom odgoju uz istočnu stranu jezera, ali oni nisu realizirani na predviđenoj lokaciji. Umjetničke aktivnosti za djecu organizirane su u atelijerima na središnjem platou, zapadno od škole, gdje su djelovale slikarske, kiparske, keramičarske i druge radionice.

Tijekom 1980-ih na području Pionirskog grada djelovale su brojne likovne kolonije. Takva su okupljanja podrazumijevala zajednički rad umjetnika na određenoj lokaciji, a u Pionirskom gradu dobila su i dodatnu, odgojno-obrazovnu dimenziju: povezivanje umjetničkog stvaralaštva s djecom i njihovo upoznavanje s različitim likovnim praksama. Važnu ulogu u osmišljavanju i organizaciji tih aktivnosti imao je Umjetnički savjet Pionirskog grada, koji su činili likovni kritičar Josip Depolo, slikari Dragica Cvek-Jordan, Ivan Lacković Croata i Viktor Goričan, kipar Zlatko Zlatić, arhitekt Andrija Mutnjaković, tajnik Udružene samouprave interesne zajednice odgoja i osnovnog obrazovanja grada Zagreba Ljubomir Gršić te voditelj Galerije Dubrava Vlado Perović. Na inicijativu predsjednika Umjetničkog savjeta Andrije Mutnjakovića, 1984. godine osnovana je likovna kolonija na temu Dijete u prošlosti, sadašnjosti i budućnosti. Tijekom šest godina, od 1984. do 1989., u dvotjednim ljetnim boravcima na kolonijama je sudjelovalo sedamdesetak slikara i kipara.

Radovi koje su umjetnici ostavljali galeriji s vremenom su postali dio umjetničke baštine Pionirskog grada. U vlasništvu Grada mladih danas se nalaze 153 umjetnička rada za čije postojanje mnogi građani ni ne znaju, a većinu nikada nisu imali priliku ni vidjeti. Za razliku od donacija i otkupljenih zbirki kojima smo se bavili u dosadašnjim tekstovima ovog serijala (koje možete čitati ovdje), ova zbirka nema isti formalni status, ali posredno je povezana s Gradom Zagrebom, budući da je cijeli kompleks u vlasništvu Grada i od 2001. o njemu skrbi organizacija Vladimir Nazor, podružnica Zagrebačkog holdinga. Posljednja revizija umjetničkih radova provedena je 2011. godine. Popis je izradila povjesničarka umjetnosti Vesna Meštrić, danas ravnateljica Muzeja suvremene umjetnosti Zagreb, u suradnji s koordinatoricom projekta Irom Karlović. Prema toj evidenciji, devet skulptura nalazilo se u parku, 12 radova bilo je u restoranu, jedan rad u računovodstvu, a sva ostala djela – njih 131 – bila su pohranjena u posebnoj prostoriji, privremenom depou Grada mladih.

Najbolje dokumentirani dio likovne kolonije čine skulpture postavljene na otvorenom, u središnjem prostoru kompleksa. Postava skulptura počela je postavljanjem skulpture Bik, jednim od najpoznatijih djela Vojina Bakića, na najvišem platou ispod terase restorana. Danas, međutim, nije poznato gdje se skulptura nalazi, a nema je ni u popisu umjetničkih radova. Među skulpturama koje se još nalaze u parku jesu Slovni stup Ratka Petrića, smješten ispred zgrade škole, kao i Mali konjanik Mire Vuce. Ondje se nalazi i jedno djelo koje nije zabilježeno u popisu iz 2011. godine – Pionirska majka samoukog kipara Drage Beline. Umjetnici su svoje skulpture oblikovali u drvu, osjetljivom materijalu koji teško odolijeva dugotrajnoj izloženosti vremenskim uvjetima, pa su mnoge skulpture danas u lošem stanju. Tijekom našeg posljednjeg posjeta Gradu mladih, početkom listopada, primijetili smo da ih je nekoliko, nažalost, i uklonjeno; moguće je da je riječ o posljedicama oluje koja je u ožujku ove godine srušila i brojna stabla u kompleksu, no to nismo uspjeli potvrditi. Neka su djela i oštećena: primjerice, dijelovi brončane skulpture Brigadirka s tačkama Koste Angelija Radovanija potrgani su, dok je crvena boja na Stupu svečanosti Milene Lah gotovo potpuno izblijedjela.

Na zidovima restorana nekada su visjele slike Dragice Cvek-Jordan i Vasilija Jordana, a prostor su krasile i dvije mramorne skulpture Zlatka Zlatića. Danas su ondje vidljiva tek neka od umjetničkih djela koja su nekoć činila dio njegova interijera i eksterijera. Na terasi restorana nalazi se upečatljiva aluminijska skulptura Ivana Lesiaka Dječji san (Posvećeno majci), dok pročeljem s druge strane dominira veliki mozaik Josipa Juraka pod nazivom Izložba. Uz ulazna vrata restorana smještena je i drvena skulptura Dečki se nose naivne umjetnice Barice Mustafe, najstarije živuće kiparice Hlebinske škole. O sudbini ostalih radova nismo uspjeli doznati više. Jedan od konobara, koji nije bio osobito raspoložen za razgovor, samo nam je kratko rekao da su sva ostala djela uklonjena.

Umjetnine koje nisu bile izložene čuvane su u depou smještenom u nekadašnjoj školi, točnije u Paviljonu 29. U rujnu ove godine Grad Zagreb objavio je da pokreće obnovu zgrade škole. U tijeku je izrada projektne dokumentacije za cjelovitu obnovu paviljona te rekonstrukciju infrastrukturne mreže. Obnovom će se, naveli su iz Grada, sanirati oštećenja nastala u potresu te stvoriti uvjeti za njezino ponovno korištenje. O uvjetima u kojima su se umjetnine čuvale i vrijednosti same zbirke govori povjesničarka umjetnosti Vesna Meštrić, koja je sudjelovala u njezinoj reviziji: Sa stručne strane, taj depo nije pružao adekvatne uvjete za čuvanje, ali zbirku smo uspjeli preventivno zaštititi. Među radovima koji se posebno ističu jesu djela Vasilija Jordana, Dragice Cvek-Jordan, Kuliša, Generalića i Marteka, a tu je i Vera Fischer čije se stvaralaštvo tek u posljednje vrijeme valorizira – ističe Meštrić. Dodajmo tome i nekoliko odličnih crteža tušem Miroslava Šuteja.

Sudjelovanja na IV. Likovnoj koloniji 1987. godine prisjetio se i umjetnik Vlado Martek, čija su tri rada također dio zbirke. Tamo su bili i Antun Krešić i Svjetlan Junaković koje sam poznavao, te novinar i kritičar Vjesnika Josip Škunca, pa sam preko njih saznao za koloniju. Ja sam bio iz Dubrave, pa nisam ostajao spavati u Pionirskom gradu nego bih navečer išao kući, kao i Krešić koji je također bio iz Dubrave i Šepat, koji je stanovao na Pantovčaku – objašnjava Martek (čiji intervju za Vizkulturu možete pronaći ovdje). Za ovaj nam je tekst ustupio i dvije fotografije iz tog razdoblja: na jednoj slika svoj rad Dvije figure (Branka i Vlado), dok je na drugoj snimljen sa spomenutim kolegama slikarima Antunom Krešićem i Zvonimirom Šepatom. Martek je dvije godine kasnije u Pionirskom gradu imao i samostalnu izložbu, koju je, kaže, financirao SIZ općine Dubrava.

Umjetnine su iz školskih prostorija premještene u svibnju ove godine, a doznajemo da od posljednje revizije zbirke provedene 2011. godine nije bilo nove cjelovite provjere. Inventar se, prema dostupnim informacijama, prebrojava jednom godišnje, a otpisa nije bilo. Zatražili smo mogućnost razgledavanja zbirke, kao i neke fotografije iz arhiva Grada mladih, no iz Sektora za upravljanje nekretninama odgovorili su nam da je zbirka pohranjena na čuvanje dok traje obnova lokacije, te da se u ovom trenutku ne može ni razgledati ni fotografirati.

Autorica: Lana Bunjevac / tektove ove autorice čitajte na linku

Tekst je dio autorskog projekta Darovano gradu, skriveno građanima: sudbina umjetničkih ostavština i objavljen je uz financijsku potporu Agencije za elektroničke medije iz programa poticanja novinarske izvrsnosti

The post O umjetničkoj zbirci Grada mladih appeared first on VIZKULTURA.

Gosti nove epizode su Nina Rendulić i Sébastien Hoëltzener koji posljednje četiri godine razvijaju istraživanje koje povezuje lingvistiku, fotografiju i urbane šetnje. U zagrebačkoj Galeriji Modulor, smještenoj u Centru za kulturu Trešnjevka, predstavljaju izložbu naslovljenu Pričam – i više od tog, otvorenu do 30 listopada. Što o izložbi i istraživanju koje joj je prethodilo kaže Nina, poslušajte u našoj podcast rubrici.

Gošća: Nina Rendulić
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

Svakodnevni govoreni jezik unose u javni prostor i propituju kako on utječe na naše poimanje zbilje i promjenjivih urbanih prostora. Iskaze iz monologa nastalih tijekom gradskih šetnji oblikuju u postere i vraćaju na mjesta njihova nastanka. Ti posteri ništa ne prodaju niti u išta uvjeravaju, već pozivaju na gledanje i osluškivanje javnog prostora te na pažnju prema svakodnevici, koja na izloženim fotografijama dobiva nove obrise.

U kolovozu 2026. autori su istraživali Trešnjevku, promišljajući što znači živjeti u ovom kvartu, predstaviti ga na stranom jeziku i vratiti mu se nakon petnaest godina života u inozemstvu. Nakon izložbi u Orléansu i Cambridgeu, izložba osmišljena za Galeriju Modulor nastavlja njihovo istraživanje jezika i prostora. Koncipirana kao šetnja, pita što počinjemo vidjeti kada poznati prostor pogledamo kroz tuđe riječi.

Nina Rendulić lingvistica je i fotografkinja iz Zagreba s francuskom adresom. Sébastien Hoëltzener francuski je umjetnik koji se bavi skulpturom nadahnutom poviješću vrtova. Zajedno istražuju odnose jezika, fotografije i urbanog prostora. Više na: www.du-coup.art

Projekt VK Podcast –  Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH

The post VK PODCAST: Nina Rendulić i Sébastien Hoëltzener  appeared first on VIZKULTURA.

Početkom tjedna u Oris kući arhitekture predstavljena je monografija Zgraf 50 s katalogom Zgraf 13, novo izdanje ULUPUH-a nastalo povodom 50. obljetnice prve izložbe grafičkog dizajna ZGRAF ’75. Ova značajna manifestacija grafičkog dizajna je pokrenuta 1975. godine u organizaciji ULUPUH-a, na inicijativu istaknutih članova njegove Sekcije grafičkih dizajnera, a tijekom pet desetljeća postala je važnim mjestom predstavljanja, susreta i međunarodne razmjene unutar dizajnerske struke.

Monografija donosi pregled svih trinaest dosad održanih izdanja Zgrafa, dokumente, fotografije i svjedočanstva o njegovim počecima i razvoju. Među posebno vrijednom građom nalaze se rijetki dokumenti iz osobne arhive jednog od osnivača, Alfreda Pala, koje je ULUPUH-u ustupila njegova obitelj. Uvodni dio knjige posvećen je Palu i Ivanu Picelju, dvojici važnih protagonista hrvatskog dizajna koji su na različite načine oblikovali identitet i ugled Zgrafa.

Urednice monografije su dr. sc. Sanja Rocco i dr. art. Ivana Bakal, a oblikovanje knjige potpisuje dizajnerski studio Kuna Zlatica, ujedno i autorice vizualnog identiteta Zgrafa 13., s kojim smo na Vizkulturi ranije ove godine objavili opsežan intervju, a možete pročitati ovdje. Izdanje je zamišljeno kao knjiga s dva lica: s jedne strane otvara se monografski dio posvećen povijesti manifestacije, a s druge katalog Zgrafa 13. Format je 195 × 235 mm, knjiga je tiskana na više vrsta papira, s obojenim rubovima i obostranim omotom, u nakladi od 300 primjeraka.

Posljednje, trinaesto izdanje Zgrafa održano je u lipnju 2025. godine na više zagrebačkih lokacija, u produkciji Lab 852. O otvaranju Zgrafa 13 pisali smo ovdje, a njegova je središnja izložba u Francuskom paviljonu Studentskog centra okupila 186 selektiranih radova domaćih i međunarodnih autora, u postavu arhitekta Igora Presečana. Sve nagrađene radove predstavili smo ovdje, a digitalni katalog i fotogalerija događanja dostupni su na službenim stranicama Zgrafa.

Važan dio monografije čine razgovori i autorski prilozi. O nastanku izložbe, vlastitim iskustvima i njezinoj ulozi u dizajnerskoj zajednici govore sudionici prvog Zgrafa iz 1975. te dobitnici posebnog priznanja Zgraf 50 honor Boris Ljubičić, Mirko Ilić i slovenski dizajner Edvard Čehovin, u razgovoru s povjesničarkom umjetnosti i novinarkom Brankom Hlevnjak.

Uz pogled na prošlost, izdanje otvara i pitanje budućnosti manifestacije. O mogućim smjerovima razvoja Zgrafa, izazovima novih tehnologija i očuvanju njegove relevantnosti na domaćoj i međunarodnoj sceni pišu dizajnerica i profesorica Izvorka Jurić, pokretač i glavni urednik Vizkulture te fotograf Ivan Dorotić, kao i povjesničar umjetnosti i kustos dizajna Bojan Dmitrović Krištofić.

Izdanje tako nije samo retrospektivni pregled jedne manifestacije, nego i dokument razvoja grafičkog dizajna, rada autora i studija te kontinuiteta dizajnerske scene kroz nekoliko generacija. Istodobno otvara prostor za promišljanje o tome kakvu ulogu Zgraf može imati u godinama koje dolaze.

Gdje nabaviti knjigu?

Monografija Zgraf 50 s katalogom Zgraf 13 dostupna je po cijeni od 30 eura. Za informacije o kupnji i narudžbe moguće je kontaktirati ULUPUH na adresu ulupuhured@gmail.com ili putem službene stranice ULUPUH-a. Adresa ULUPUH-a je Preradovićeva 44, Zagreb, a telefonski broj +385 1 45 52 595.

Svoj besplatni primjerak izdanja, prema informacijama organizatora uz predstavljanje knjige, bili su pozvani preuzeti nagrađeni autori Zgrafa 13 i EDU Zgrafa, dobitnici priznanja Zgraf 50 honor i Zgraf 50, predstavnici partnerskih institucija i pokrovitelja, članovi selekcijskih komisija i međunarodnog žirija te žirija AICA, mentori EDU Zgrafa, gostujući predavači, članovi Izvršnog odbora Zgrafa 13 i suradnici na monografiji. . Za informacije o eventualnom naknadnom preuzimanju potrebno je kontaktirati ULUPUH.

The post Pedeset godina Zgrafa u jednoj knjizi appeared first on VIZKULTURA.

Ovogodišnja konferencija posvećena je temi Koliko dimenzija ima arhitektura? How Many Dimensions are there to architecture?, koja otvara pitanja o granicama arhitektonske discipline, njezinoj društvenoj i etičkoj odgovornosti te odnosu kreativnosti i tehnologije. U vremenu kada se arhitektonska praksa sve više suočava s tehničkim normama, ekonomskim pritiscima i ubrzanim tehnološkim promjenama, tema propituje u kojoj mjeri nove tehnologije doista otvaraju prostor za drugačije arhitektonsko promišljanje, a kada se svode na optimizaciju postojećih postupaka. U središtu je i pitanje može li se arhitektonska vrijednost uopće razumjeti odvojeno od njezine etičke dimenzije, odnosno koliko nam savršene slike pojedinačnih arhitektonskih ostvarenja govore o njihovoj stvarnoj društvenoj relevantnosti.

Među ovogodišnjim predavačima su Patrick Richard iz britanskog ureda Stanton Williams, australska arhitektica Kerstin Thompson, Francisco Cifuentes iz španjolskog studija AULETS, slovenska arhitektica Mojca Gregorski iz ureda KONTRA arhitekti, vijetnamski arhitekt Nguyễn Hà iz studija arb architects te slovenski arhitekt Andraž Keršič iz ureda a2o2 arhitekti. Hrvatsku će predstavljati Dinko Peračić i Miranda Veljačić iz arhitektonskog ureda ARP / Peračić–Veljačić, dobitnici nagrade Piranesi 2015. za projekt Tržnice u Vodicama (projekt pogledajte ovdje).

Predavači su ujedno članovi međunarodnog žirija koji odlučuje o ovogodišnjim nagradama i priznanjima Piranesi. Nominirane realizacije odabiru nacionalni selektori zemalja sudionica, a hrvatski selektor ponovno je arhitektonski kritičar i teoretičar Maroje Mrduljaš.

Za ovogodišnju nagradu nominirano je pet hrvatskih realizacija: Zgrada linearnih akceleratora i CT simulatora u Zagrebu, Srednja medicinska škola u Zadru, Gradska dvorana u Vodicama, zagrebački Hotel Stellar / Stellar Boutique Modules te poslovna zgrada NTH u Varaždinu. Uz realizirane projekte, u konkurenciji za studentska priznanja sudjeluju i četiri rada odabrana na arhitektonskim fakultetima u Splitu i Zagrebu. Studentske nominacije odabrale su Iva Letilović, selektorica Fakulteta građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu, te Lovorka Prpić, selektorica Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu.

Cjelokupan program konferencije dostupan je na službenim stranicama Piranskih dana arhitekture, a popis svih nominiranih radova nalazi se ovdje. U nastavku donosimo pregled hrvatskih projekata koji konkuriraju za ovogodišnje nagrade.

Hrvatski projektni nominirani za Piranesi 2026

selektor: Maroje Mrduljaš 

Zgrada linearnih akceleratora i CT simulatora | Zagreb | 2025.

Autori: Katušić Kocbek arhitekti (Davor Katušić, Jana Kocbek)

Nova zgrada radioterapije osmišljena je kao prostor koji, osim što zadovoljava funkcionalne i tehnološke zahtjeve suvremene medicine, doprinosi dobrobiti onkoloških bolesnika. Poseban naglasak stavljen je na povezanost unutarnjih prostora s prirodnim okruženjem, prodor dnevnog svjetla i poglede prema zelenilu, čime se stvara ugodnija atmosfera i ublažava osjećaj institucionalnog prostora. Drvena fasada unosi toplinu i prirodnu teksturu u arhitektonski izraz zgrade. Takvim oblikovanjem arhitektura postaje dio iskustva liječenja, nastojeći bolesnicima pružiti osjećaj smirenosti, podrške i dostojanstva.

Srednja medicinska škola | Zadar | 2026. 

Autori: AB Forum (Iva Letilović, Igor Pedišić)

Nekadašnji đački dom, neuvjetna stogodišnja kuća na maloj parceli stiješnjenoj između ulice i zgrada koje naliježu na njezine rubove transformira se u školske prostore. Kao memorija doma ostaje samo njegovo zidno oplošje, a unutrašnjost je u cijelosti preparirana. Niz učionica koji se u školskim građevinama nižu horizontalno ovdje slijede vertikalni karakter zatečene strukture, ne povezuje ih hodnik, već stubište i tribine neprekinutog toka.

Gradska dvorana u Vodicama | Vodice | 2025.

Autor: NOPS (Ivan Galić)

Gradska sportska dvorana Račice oblikovana je kao sportski i društveni prostor koji se prilagođava konfiguraciji terena i mediteranskom okruženju. Trodijelna dvorana s tribinama za 500 gledatelja nadopunjena je vanjskom promenadom unutar zasjenjenog trijema, koja povezuje ulaze, pristupni trg i gledalište te stvara prostor za susrete i boravak. Arhitektonski izraz temelji se na jasno izraženoj konstrukciji, prefabriciranim betonskim elementima i čeličnim rešetkama, dok gabionske ispune reinterpretiraju lokalnu tradiciju gradnje kamenom. Projekt nadilazi isključivo sportsku namjenu, uspostavljajući novo mjesto okupljanja lokalne zajednice.

Projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje

Stellar Boutique Moduels | Zagreb | 2025.

Autori: Studio UP

Hotel Stellar Boutique Modules nastao je cjelovitom rekonstrukcijom nekadašnjeg hotela Jadran. Transformacijom ranomodernističke zgrade u novi hotelski koncept, arhitekti su oblikovali izrazito bijel, monokromatski ambijent koji se proteže od pročelja do interijera 48 smještajnih jedinica. Prizemlje je zamišljeno kao prostor otvoren gradskom životu, s barom koji povezuje dinamiku Vlaške ulice i mir skrivenog unutarnjeg vrta, dok se na krovu nalazi terasa s pogledima na centar Zagreba. Poseban karakter interijerima soba daju stropne intervencije umjetnika Silvija Vujičića, koje nadopunjuju gotovo bestežinski doživljaj hotelskih soba.

Poslovna zgrada NTH | Varaždin | 2025.

Autor: Davor Bušnja

Poslovna zgrada NTH u Varaždinu smještena je na spoju izgrađenog gradskog tkiva i parka, s kojim ostvaruje neposrednu prostornu povezanost. Prizemlje je oblikovano kao otvoreni pješački prolaz koji povezuje okolne sadržaje, dok su na gornjim etažama smješteni fleksibilni uredski prostori s otvorenim galerijama i lođama orijentiranima prema parku. Uvučeni završni kat s krovnom terasom ublažava ukupni volumen zgrade, a ozelenjeni vanjski prostori nadovezuju se na postojeći parkovni ambijent. Projekt poslovnu arhitekturu promišlja kroz odnos javnog i privatnog, prostornu prilagodljivost i povezivanje s urbanim kontekstom.

Projekt smo na Vizkulturi predstavili ovdje.

Hrvatski studentski projekti nomnirani za Piranesi 2026. 

Fakultet građevinarstva, arhitekture i geodezije u Splitu / Selektorica: Iva Letilović

projekt: The Library | Trilj | 2026.

Studentica: Nika Perišić

Mentori: Davor Bušnja i Dino Bakić

Koncept knjižnice temelji se na analizi postojećeg konteksta i tipologije tradicijske arhitekture triljskog kraja. Rad se bavi reinterpretacijom načina gradnje kroz suvremeni arhitektonski izraz, pritom zadržavajući njegovo mjerilo i prostornu logiku. Osnovu čini modularni sustav dimenzije 8 × 8 metara. Umnažanjem volumena kuća djeluje kao skup manjih objekata, pri čemu se rotacijom stvaraju različite vizure, ambijenti i prostorni odnosi.
Kuća kao rahla struktura u kojoj je kretanje primarni element prostornog iskustva. Korisnik prolaskom kroz kuću postupno otkriva sadržaje, dok svaki volumen zadržava vlastiti identitet. Translatiranjem modula i izvan kuće, kroz samostalne volumene i vanjske elemente koji oblikuju niz manjih trgova i javnih prostora, nastaje suvremena interpretacija postojećeg urbanog tkiva i njegove organične prostorne strukture.

projekt: 25°C/365 | Pantan | 2025.

Studentice: Dori Kučica i Luna Krlin

Mentori: Tonči Čerina i Zdenko Pavičić

Fokus projekta je na stvaranju idealne mikroklime kroz modularni infrastrukturni sustav koji redefinira suživot čovjeka, flore i faune. Postavljanjem mreže u pravilnom rasteru, formiramo bazu za sakupljanje kišnice koja postaje izvor života – voda. Na tlu se razvija bujna vegetacija i stanište za životinje, čovjek se naseljava na stupove. Zahvaljujući prirodnom hlađenju kroz kruženje vode i gustu vegetaciju, postiže se konstantna ugodna temperatura i vlažnost. ekosustav koji omogućuje autentični mediteranski život na otvorenom, gdje granice između unutrašnjeg i vanjskog prostora nestaju u korist prirode.

Arhitektonski fakultet u Zagrebu / Selektorica: Lovorka Prpić

projekt: RE: cemetery | Jakuševec, Zagreb | 2026.

Studentica: Sara Galić

Mentorica: Ivana Ergić

Groblje je odraz grada i njegovih stanovnika, njihovih odnosa prema prostoru, društvu i smrti. Projekt Re:groblje preispituje tradicionalni pristup planiranju groblja, koji se temelji na dugoročnim demografskim i prostornim procjenama, postavljajući pitanje koliko je budućnosti nužno odrediti unaprijed, a koliko ona može ostati otvorena. Smješteno u podnožju novozagrebačkog brda nastalog odlaganjem otpada, groblje je zamišljeno kao otvoreni sustav koji se postupno razvija, usporedno s prenamjenom brda i tranzicijom poljoprivrednih površina u grobna polja. Prostornu osnovu čini mozaik različitih tipova polja, definiranih vrstama ukopa, postupanjem s posmrtnim ostacima i pogrebnim praksama. Njihovo oblikovanje proizlazi iz prostornih i demografskih podataka, ali i prirodnih procesa poput razgradnje tijela, tokova podzemnih voda te promjena tla i vegetacije.

projekt: Abandoned typologies: Soy processing plant | Industrijska zona Gaženica, Zadar | 2026.

student: Stipe Sudinja

Mentorica: Mia Roth Čerina

Projekt rekonstrukcije napuštene Sojare temelji se na analogiji s ljudskim tijelom, u kojem se funkcije mijenjaju, dok struktura zadržava svoj identitet i mogućnost prilagodbe. Polazište je analiza postojećih industrijskih tipologija, inspirirana Durandovim arhitektonskim tablicama i svođenjem arhitektonskih elemenata na univerzalne prostorne i konstruktivne principe. U postojeću strukturu uvode se novi arhitektonski elementi, svojevrsni „zglobovi”, koji omogućuju transformaciju prostora i promjenu njegove namjene tijekom vremena. Njihovo oblikovanje prilagođava se pojedinim tipologijama zgrada, stvarajući fleksibilnu arhitektonsku platformu. Projekt razmatra tri moguća razvojna scenarija – industriju, turizam i proširenje stanovanja – bez opredjeljivanja za jednu namjenu. Umjesto toga, predlaže njihovu kombinaciju kao model postupne, segmentirane i prilagodljive prenamjene industrijskog kompleksa.

Arhivu domaćih projekata i studentskih radova nominiranih za Piranesi Award, kao i onih koje su nagrade i priznanja dobili, potražite u arhivi Vizkulture

The post Hrvatska arhitektura u utrci za Piranesija appeared first on VIZKULTURA.

Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske objavilo je javni poziv za isticanje kandidature za povjerenika hrvatskog nastupa na 20. Međunarodnoj izložbi arhitekture u Veneciji, koja će se održati od 8. svibnja do 21. studenoga 2027. godine.

Zainteresirani kandidati svoje prijave mogu dostaviti do 23. studenoga 2026. u 17 sati.

Jubilarno izdanje Venecijanskog bijenala arhitekture održat će se pod umjetničkim vodstvom kineskih arhitekata Wang Shua i Lu Wenyu, osnivača ureda Amateur Architecture Studio, čiji se rad temelji na povezivanju tradicionalnih graditeljskih tehnika, lokalnih znanja i suvremenih arhitektonskih pristupa, s posebnim naglaskom na ponovnu uporabu materijala. Wang Shu, dobitnik Pritzkerove nagrade 2012. godine, i Lu Wenyu za temu nadolazećeg izdanja odabrali su Do Architecture — For the Possibility of Coexistence Facing a Real Reality, kojom u središte interesa vraćaju arhitekturu kao konkretnu praksu stvaranja i građenja. Kustoski koncept propituje odnos arhitekture prema materijalima, prostoru, lokalnim tradicijama te suvremenim društvenim i okolišnim izazovima, pozivajući na odmak od teorijskih spekulacija i digitalnih apstrakcija prema neposrednijem odnosu s fizičkom i društvenom stvarnošću. Poseban naglasak stavljen je na povezivanje tradicionalnih znanja i suvremenih tehnologija te mogućnosti suživota različitih graditeljskih pristupa, zajednica i načina života. Umjesto spekulativnih vizija budućnosti, kustosi pozivaju na promišljanje arhitekture kroz stvarne uvjete njezina nastanka, materijalnost i neposredan odnos s okruženjem.

U tom će se međunarodnom kontekstu predstaviti i hrvatski arhitektonski projekt, a njegov će odabir i realizaciju voditi povjerenik hrvatskog nastupa, koji se bira putem aktualnog javnog poziva.

O pristiglim kandidaturama odlučivat će tročlano povjerenstvo koje čine Maja Kocijan, ravnateljica Muzejskog dokumentacijskog centra, arhitekt Toma Plejić, predsjednik Udruženja hrvatskih arhitekata, te Nikolina Štivić Radić iz Ministarstva kulture i medija.

Rok za prijavu je 23. studenoga 2026. u 17 sati, a kandidature se podnose elektroničkim putem na adresu bijenale@min-kulture.hr.

Detaljni uvjeti sudjelovanja i popis potrebne dokumentacije dostupni su u službenom tekstu javnog poziva na stranicama Ministarstva kulture i medija RH, dok se više informacija o kustoskom konceptu 20. Venecijanskog bijenala arhitekture može pronaći na službenim stranicama Bijenala, a više o kustosima i njihovom raspisu ovdje.

The post Stvarajmo arhitekturu! appeared first on VIZKULTURA.

Ivana Fischer (1982., Osijek) diplomirala je animirani film i nove medije na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, a kroz brojne medije, prvenstveno kolaže, instalacije i stop-animaciju, istražuje utjecaj povijesti, migracija, naslijeđa, okoline i kulturnog konteksta na oblikovanje identiteta. Izlagala je na brojnim samostalnim i grupnim izložbama, dok su njeni filmovi prikazani na više od trideset  međunarodnih filmskih festivala, uključujući Animafest (Zagreb, Hrvatska), New Directors/New Films (MoMA & FSLC, New York, SAD), KLIK! Amsterdam Animation Festival (Nizozemska), Bogota Short Film Festival (Kolumbija) i dr. Njezin film Soba (2012.) prikazan je na ARTE TV-u, uvršten u program New Directors/New Films u MoMA-i te je osvojio Grand Prix na Festivalu hrvatskog animiranog filma.

Na svojoj najnovijoj izložbi Divlji gen, Ivana kroz trinaest kolaža, sedam instalacija drvenih kutija u kombiniranoj tehnici i jedan film, odnosno stop-animaciju pod nazivom After Belonging, na kreativan i introspektivan način istražuje kako se čovjekov identitet razvija; simboličkim prizorima bogate ikonografije prikazuje njegove unutarnje borbe i ambivalentan odnos sa svijetom, pristupajući temi uglavnom kroz prizmu djetinjstva. U stop-animaciji kao glavni lik postavlja lutku, fokusirajući se na problematiku uvjetovanosti ženinog identiteta u patrijarhalnom društvu, odnosno definiranja žene isključivo u odnosu na muškarca, tj. društvo. Pritom ženino oslobađanje ne promatra nužno kao razrješavanje svih njenih pripadanja, nego kao sposobnost nedefiniranja sebe kroz njih, odmicanja u svrhu preispitivanja, promjena i izbora. U tom kontekstu, njena formulacija i sintagma divlji gen snažno podsjećaju na arhetip divlje žene Clarisse Pinkole Estés iz njenog popularno-psihološkog djela Žene koje trče s vukovima (1989.). Iako je to djelo, između ostalog, pretjerano esencijalističko, ono što je Estés i Ivani zajedničko, pa i značajno, jest shvaćanje divljega kao nečeg iskonskog u nama, ali ne i kao nečega što je izvan kontrole. Obje divlje shvaćaju kao prirodan način života koji uključuje povezanost sa životinjskim i biljnim svijetom, osviještenost, integritet i zdravo postavljene granice. Kao što i Claude Lévi-Strauss kaže, divlja (misao) ne znači neukroćena ili niža, nego nepripitomljena u isključivu svrhu proizvodnje (Divlja misao, 1962). Ivana je zaista jedna bricoleuse koja pronađene predmete, obilježene brojnim memorijama i značenjima, pretvara u nove priče. Posebnu važnost pridaje meditativnim procesima svojih medija i njihovim osjetilnim kvalitetama: boji, svjetlu, zvukovima i teksturama. U kutijama, kao i u odabiru medija stop-animacije, osjetna je Ivanina potreba za stvaranjem prostora intimnosti i sanjarenja, ali i čežnja prema otkrivanju cjeline, o čemu su pisali, primjerice, Gaston Bachelard (Poetika prostora, 1957) i Susan Stewart (On Longing, 1984).

Doduše, meni je osobno najfascinantnija Ivanina pozitivnost – pozitivna memorija djetinjstva, iako ono može biti strašno mjesto, kako kaže autorica predgovora izložbe, Višnja Pentić, kao i pozitivan pogled na budućnost, unatoč turbulentnosti sadašnjice – a koja je u blagoj kontradikciji s njenom bajkovito-mističnom estetikom, uvijek prožetom opipljivom napetošću, čak i jezom. Kao što se neke mutantne vrste u prirodi postupkom povratne mutacije, koja poništava prethodne promjene, mogu vratiti u svoj prvobitni oblik koji sadrži fenotip izvornog oblika vrste – divlji gen, tako se i žena, odnosno čovjek, u Ivaninoj priči vraća svom izvornom pripadanju – Zemlji, što ujedno označava kraj, ali i novi početak. U njen izrazito slojevit i magičan svijet moguće je zaroniti do 7. studenoga u galeriji Trotoar, a više o njenoj izložbi, praksi i razmišljanjima pročitajte u našem razgovoru.

► Možeš li svojim riječima ukratko predstaviti izložbu Divlji gen i objasniti odakle proizlazi njezin naslov? Radi li se o nekoj referenci, je li proizašao iz nekog istraživanja ili je sintagma u potpunosti proizašla iz tvoje mašte?

Ivana Fischer: Naziv Divlji gen je moj izraz, nastao iz promišljanja o genima i svemu onome što nosimo u sebi, a čega često nismo ni svjesni. Zanimalo me što se događa u trenutku kada se počinjemo odmicati od tradicije, naučenih obrazaca i zadanih okvira. Divlji zato što označava nešto iskonsko i neukrotivo u nama, nešto što izmiče kontroli i ne pristaje u potpunosti na zadatosti. Za mene je to metafora impulsa koji nas vodi prema nečemu vlastitom, nepoznatom i još neotkrivenom. Kolaži, kutije-instalacije i film se ne odnose isključivo na genetski kod, nego se bave otporom pojedinca na to naslijeđe, kao i na društveno zadane okvire. Bave se pitanjem koje čovjek jest ili nije željan osvijestiti i pomakom koji jest ili nije spreman napraviti. Unutar tog konteksta, kolaži tematiziraju čovjekovu psihu, njegove unutarnje borbe, borbe s naslijeđem, ali i svijetom, kao i načine preživljavanja u njemu. S druge strane, film tematizira ono što se događa izvan nas. Odnosi se na naše okruženje, propituje koliko ono utječe na naš razvoj i identitet, pa čak i na planet na kojem živimo, kao i naše mjesto i ulogu u njegovom ciklusu. Kutije koje sadrže svojevrsne 3D kolaže smatram tijelom izložbe. Riječ je o kućicama postavljenima na zidu, u koje sam umetnula one elemente koji čovjeka čine čovjekom te ih istaknula izdizanjem od dvodimenzionalne pozadine kolaža. Izvukla sam ih iz papira, takoreći. To je jedna novost, nešto što do sada nisam radila. Kolaži, u koje dodatno interveniram i naglašavam određene dijelove, već su ustaljeni dio moje prakse. No, ovaj sam put kolažem htjela fizički izaći u prostor, što mi je bio novi izazov i u potpunosti me psihofizički okupirao. Uvidjela sam da je to forma koje se ne mogu zasititi, tako da ću je definitivno nastaviti.

► Jesu li te kutije dijelovi scenografije iz filma ili su možda nastale kao njegov produžetak?

Ivana Fischer: Do objekata jest došlo kroz scenografiju za film, ali nisu njeni doslovni dijelovi. Pojedini elementi filmske scene su mi bili toliko divni i već su sami za sebe pričali male priče, pa su me inspirirali za zasebne radove. A jednako bih tako mogla napraviti film za svaki kolaž. Svaki od njih je priča za sebe i, dok ih gledam, mogu skoro pa doslovno vidjeti film koji se iz svakog od njih razvija izvan okvira, kao projekcija na zidu. Oni su poput isječaka filmova, nekih širih priča.

► Zanimljiva mi je činjenica da radiš u medijima kolaža i stop-animacije, dok su kutije jedna vrsta njihove nadogradnje ili međusobne poveznice. Osobno sam, u kontekstu forme, uvijek u kolažu i stop-animaciji vidjela sličnosti; oboje sadrže fragmentiranost te zahtijevaju montiranje i povezivanje u cjelinu.

Ivana Fischer: Ja u oba ta medija puštam puno improvizacije, s tim da kolaže radim puno brže i puno intuitivnije. Zbog slobodnog ručnog kidanja papira, izostanka preciznosti rubova, izlomljenih linija i vijugavih granica, upadam kao u nekakav trans. U podsvijesti imam određenu temu kojom se bavim, ali ne opterećujem se konačnom kompozicijom. Ne razmišljam o njoj unaprijed, nego puštam da iz mene slobodno i instinktivno izađe ono što želim napraviti. Teško je to konkretizirati i verbalizirati. Riječ je o osjećaju koji želim prenijeti, a potom intuitivno odlučujem hoću li to prikazati kroz određenu boju i u kojoj količini, hoće li biti prisutan ljudski lik ili prostor, itd. Ne želim si dopustiti previše kontrole, inače možda neću otkriti pravi potencijal kompozicije. Često ih i složim pa ponovno rastavljam i sastavljam, kao da slažem puzzle čiji finalni sastav nije unaprijed određen, nego ga sama moram smisliti. Osim toga, sam taj proces ima snažan terapijski učinak.

► Kakve sve materijale koristiš za izradu kolaža?

Ivana Fischer: Najviše koristim stare časopise koje pronalazim na mjestima poput antikvarijata, Hrelića i buvljaka, primjerice na Britancu. Zatim stare dječje i druge enciklopedije i anatomije. Pritom mi je jako važno da je papir mat. Osim što mi ne paše odsjaj, u momentu stvaranja mi je izrazito važna tekstura i hrapavost papira jer me taktilnost dodatno inspirira. U kolaže potom još naknadno interveniram – bojom, akrilom, grebanjem, na razne načine. I jako volim da isječci imaju nepravilne lomove koji nisu precizni i čisti te da papir izlazi izvan formata. Kolaži su zalijepljeni na ljepenku, a ona na podlogu, tako da, stvarajući blagu sjenu oko rubova, djeluje kao da lebdi. Kolaži na taj način, iako su dvodimenzionalni, ipak malo gube na plošnosti i, makar prividno, penetriraju u prostor. No, za razliku od izrade kutija, za kolaže ne koristim osobne predmete. Osobne fotografije iz perioda prije četvrtog razreda osnovne škole više ne posjedujem. Zbog rata su nam obiteljske fotografije ostale u okupiranom dijelu Baranje pa nemam što iskoristiti, a one koje su nastale kasnije ne posjeduju neku kvalitetu. Puno mi je draže i zanimljivije uzimati tuđe, nepoznate fotografije i materijale jer u svakom od njih već postoji jedna ili čak više priča. Slažući ih u nove cjeline, ja im dajem neki posve novi značaj i kontekst i tako stvaram još novih priča.

► Animirani film After Belonging nadovezuje se na temu divljeg gena, ali dodatno zalazi u feministički aspekt naslijeđa jedne žene i uloga koje joj patrijarhalno društvo nameće. Na koja se sve ženina pripadanja referiraš?

Ivana Fischer: Za razliku od kolaža koji su okrenuti prema našoj unutrašnjosti, film tematizira okolinu i njen utjecaj na pojedinca. After Belonging se odnosi na različite slojeve pripadanja: od fizičkog pripadanja Zemlji, iz koje nastajemo i kojoj se vraćamo, do pripadanja određenom plemenu, obitelji, društvu i svim identitetima koje kroz život preuzimamo. Zanimalo me što ostaje kada se odmaknemo od tih pripadanja i društvenih zadanosti koje nas oblikuju i određuju. Povratak Zemlji na samom kraju filma zato nije samo fizički povratak našem izvorištu, nego i svojevrsno otpuštanje svih pripadnosti koje smo tijekom života stekli. Ali taj after ne označava nužno kraj, nego otvara jedan novi prostor. Unutar te šire teme fokusirala sam se konkretno na ženu i njene uloge u društvu. Oblačenjem lutke, glavnog lika, u nošnjicu naglasila sam etnokomponentu, poveznicu sa Slavonijom i Baranjom iz kojih dolazim. Haljine koje lutka u filmu mijenja, kao i životne uloge, ne bira ona sama, nego su one izabrane za nju. Izabiru joj ih i odijevaju je njena obitelj i društvo. Istovremeno joj dajem životnog suputnika u obliku životinje, laneta, a čin njegovog lizanja lutkinog mozga gesta je koja predstavlja ženino otpuštanje: prepuštanje svih svojih misli svom suputniku, prirodi i planetu, povezivanje s biljnim i životinjskim svijetom. Ja sam suputnika prikazala kao životinjicu – jedno nježno i pozitivno biće, ali u životu se suputnik može pojaviti u različitim oblicima, bićima ili osobama. Lane je ovdje simbol prirode i nečega što nam je blisko, uz što se osjećamo sigurno. Suputnik se u filmu pojavi neočekivano i neplanski, kao što to najčešće bude i u stvarnom životu. I kad dođe trenutak ženinog odlaska, trenutak njene, ali i naše, smrti, kad smo ponovno sami, sa svojim mislima, svojim odlukama i sjećanjima, vraćamo se Zemlji. Ali ne nestajemo, nego nastavljamo u njoj postojati u nekom drugom obliku, bilo kroz sjećanja ili kao doslovno humus.

► U predgovoru izložbe Višnja Pentić divlji gen opisuje kao dio ženskog ja koji teži slobodi i užitku izvan svih pripadanja. Kako za tebe izgleda ta sloboda? Misliš li da se čovjek može uopće u potpunosti osloboditi s obzirom na to da se svako naše preoblikovanje i razvoj tijekom života događaju uslijed novih iskustava i razmišljanja, a koji su uvijek u korelaciji s okolinom?

Ivana Fischer: Za mene sloboda nije potpuno oslobađanje od svih utjecaja, pripadanja i uvjetovanosti jer mislim da je to gotovo nemoguće. Sloboda počinje u trenutku kada prestanemo automatski reproducirati ono što nam je zadano i otvorimo prostor za vlastite izbore, čak i kada nisu u skladu s očekivanjima okoline. Ne mislim da se ikada možemo u potpunosti osloboditi svih okvira jer se neprestano oblikujemo kroz odnose i iskustva, ali možemo mijenjati svoj odnos prema njima. Možda su sloboda upravo ti procesi stalnog odmicanja, osvješćivanja, preispitivanja i ponovnog pronalaženja sebe, a ne neko konačno stanje u kojemu više ničemu ne pripadamo.

► Teme pripadanja, sjećanja i identiteta obrađuješ kroz prizmu djetinjstva. Zašto biraš upravo tu perspektivu?

Ivana Fischer: Tema djetinjstva se na različite načine provlači kroz sve moje radove. Mislim da je to period stvaranja identiteta. Tad učimo o pravilima i preuzimamo prve uloge. To je trenutak kad zapravo počinjemo postajati ono što jesmo. No s obzirom na to da identitet nikad ne postane jednodimenzionalan i konačno definiran, otvara se pitanje – tko sam ja zapravo? Jer ovisi o tome odnosi li se na ja od jučer, na ja u ovom trenutku ili ono što planiram biti ili bih mogla postati u budućnosti. Mislim da je to nešto jako živo. Tako gledam na identitet, na sebe, na osobnost i život generalno. Život su konstantne promjene, preklapanja, vraćanja na staro, uviđanje novog i reevaluacije koliko nam je što bitno. U tom je procesu najbitnija otvorenost pojedinca i njegovog uma. Neki se ljudi nikad ne promijene, ali ne zato što to ne mogu. Mislim da se takvi ljudi zatvore iz različitih razloga, ali najčešće zbog straha. Promjena može biti zastrašujuća. To je nesigurna zona i zahtijeva izlazak iz komfora. Ali razvoja nema bez suočavanja s težinom i nelagodom. Lifeline kutija predstavlja tu zatvorenost; ljudi često čak i svjesno pristaju na takve oklope, na jedan mentalni zatvor, kako ga ja zovem, bez obzira na to što se oko njih nalaze brojni konopčići, odnosno lifelines.

► Prema riječima Pentić, ti u svom radu kao postupak koristiš rekonstrukciju hiperosjetilnosti svojstvene ranom djetinjstvu, kada se društveni kodovi doživljavanja svijeta još nisu nametnuli našoj svijesti. S obzirom na to da ljudski mozak s vremenom (nenamjerno) iskrivljuje vlastita sjećanja, kako se onda ti, tijekom svog umjetničkog procesa, vraćaš u djetinjstvo? Uspijevaš li se pritom dovoljno, ili uopće, odvojiti od svoje današnje osobnosti, kako bi ga mogla istraživati i rekonstruirati?

Ivana Fischer: Ja se u tom procesu ne vraćam u neku drugu osobu, nego u malu sebe koja je i dalje dio moje današnje osobe, samo je promatram iz neke druge perspektive. Ne pokušavam rekonstruirati djetinjstvo kao objektivnu istinu, nego se kroz sjećanja, osjećaje i osjetilne tragove približiti načinu na koji sam tada doživljavala svijet, prije nego što sam ga naučila racionalizirati i stavljati u određene okvire. Zanimljiv mi je i taj svojevrsni optimizam sjećanja – naša potreba da prošlost iznova oblikujemo i možda joj dodamo nešto što u tom trenutku nismo mogli prepoznati ili razumjeti. U tom procesu granica između mene danas i mene kao djeteta postaje propusna, a umjetnost mi omogućuje da ponovno uspostavim odnos s tim dijelom sebe. Ne da bih ga doslovno vratila, nego da bih ga ponovno osjetila i razumjela.

► Pentić predgovor također započinje jednom snažnom konstatacijom – da je djetinjstvo strašno mjesto koje jedino promatranjem iz prostorne i/ili vremenske daljine može djelovati kao bezbrižna idila. Jer je svako odrastanje obilježeno mijenama, datostima i neizvjesnošću nad kojima nemamo kontrolu. Doživljavaš li i ti djetinjstvo na takav način?

Ivana Fischer: Ona je to strašno moćno naglasila i meni se ta rečenica jako sviđa. Mislim da je za ljude u kontekstu djetinjstva jako važan spomenuti optimizam sjećanja. Mi smo tada male osobe koje još nisu svjesne što ih sve čeka tijekom odrastanja i u životu. S jedne strane djetinjstvo sadrži mnogo lijepih trenutaka, ali također ima i one na koje, kao mali, nisi spreman. Trenutaka u kojima se bojiš, u kojima moraš prvi put donositi veće odluke, prvi put osjećaš neke emocije, trenutaka u kojima prvi put shvaćaš da postoji zlo. Prvi put shvaćaš da ne razmišljaju svi na isti način kao i ti ili ti roditelji postavljaju autoritet koji poželiš srušiti. Trenutak u kojemu se počinješ boriti sa svijetom. Neki se pojedinci već tada, iako vjerojatno nesvjesno i zbog straha, odluče zatvoriti u svoje kutije. Mislim da je to taj strašni dio djetinjstva, trenuci u kojima se moraš početi suočavati s problemima unutar i izvan sebe.

► Spomenula si da tvoje fotografije iz razdoblja do desete godine života nažalost više ne postoje. Predstavlja li možda i ta činjenica razlog tvog posebnog interesa za promišljanje i istraživanje tema djetinjstva i memorije?

Ivana Fischer: Mislim da je to sve isprepleteno i baš mi je teško pronaći početak tog končića. Od samog početka mog umjetničkog stvaranja, kao i javnog prezentiranja rada, spomenute teme su mi aktualne preokupacije, nešto što me konstantno vuče. Od malena sam posjedovala određeni senzibilitet. Bila sam dosta povučena, ali stvari i svijet oko sebe sam jako snažno doživljavala. A čini mi se da sam se upravo zbog svega toga i krenula baviti umjetnošću. Zbog otvaranja same sebe tim putem, osvješćivanja drugih i komunikacije. Ne mogu reći da patim za tim nestalim tragovima, odnosno dokumentima svog djetinjstva, barem ne na svjesnoj razini, jer se i ne sjećam njihovog posjedovanja. Ali ono što imam su uspomene. Vjerojatno je mojoj majci puno teže zbog tog gubitka nego meni. A ja možda danas ne bih ni radila kolaže na tu temu da imam svoje fotografije. Moguće je da me taj jedan, zapravo strašan i dramatičan, moment doveo do toga da danas stvaram nešto kreativno. Samog se rata ne sjećam jer sam bila premlada, pa mi se čini da iz tog razloga nije direktno utjecao na mene, odnosno da me nije oblikovao. Doduše, tu sam temu obradila u filmu Déjà vu, u sklopu izložbe Ko’laž (2016.) postavljene u Galeriji Karas Hrvatskog društva likovnih umjetnika (HDLU). Za potrebe snimanja tog filma otišla sam na mjesto gdje sam provela djetinjstvo prije rata, kako bih pokušala prizvati slike tog perioda, ali bez tuđih prepričavanja uspomena. Samo sam otišla tamo s kamerom i lutkama i snimila film. Tako da sam taj period života nekako proradila u prošlim izložbama, dok se sada tim temama bavim u puno širem kontekstu. Više se ne radi samo o meni i o mojim doživljajima, ne želim se ograničavati samo svojim iskustvom.

► Koliko otprilike traje proces stvaranja stop-animacije, primjerice filma After Belonging?

Ivana Fischer: Iza otprilike tri minute filma stoji jedno godinu dana rada. Mislim da mi je to prosjek za svaki film koji sam napravila. Njegovo stvaranje uključuje nevjerojatno puno posla: pisanje scenarija, izradu minijatura, izgradnju scenografije, montažu, snimanje zvuka, itd. Izrada i slaganje scenografije svaki put mi je sladak izazov i kroz taj mi proces često dolaze ideje za kadrove koje ću snimiti. Priču i scenarij uvijek imam razrađene, ali knjigu snimanja puštam relativno nedefiniranu. Ne određujem unaprijed svaki kadar do detalja jer volim postaviti scenografiju i svjetlo pa onda reagirati na nastalu atmosferu. Važan dio animacije je i montaža. Potrebno je fotografirati svaki, i najmanji, pokret, odnosno promjenu, kako bi se, primjerice, postigao efekt vijorenja haljine na vjetru. Kadrove potom ne posložiš samo u redoslijed, nego skraćuješ ili produžuješ frameove, određuješ njihov ritam u svakom dijelu i tako dalje i tako dalje. Taj proces traje i traje. Ali upravo me to najviše privuklo kod stop animacije. Sve je zapravo krenulo od češkog filmskog redatelja i animatora Jana Švankmajera. Njegovi filmovi imaju dozu neke suhoće i surovosti. Zvukovi su dosta grubi, glasni, često nelagodni. Ništa nije uljepšavao, velik je fokus stavljao na teksturalnost, a sadržaj je često bio i pomalo agresivan. Koristio je lutke i razne objekte, a sve bi to sklepao na način koji bi dao posebnu sočnost filmovima. Zbog njega sam i počela sa stop-animacijom, a osim toga, dvodimenzionalnost me nije u potpunosti zadovoljavala. Htjela sam ući u taj prostor. Čak i kad sam bila mala, osjećala sam želju cijela ući u te crtiće. Htjela sam fizički biti prisutna u tim svjetovima. I činjenica da sam sada ja taj stvoritelj, da mogu sama graditi čitave svjetove, pruža mi neopisiv gušt. Uživam u svakom dijelu tog procesa.

► Zvuk (ili tišina) i svjetlo imaju značajne uloge u filmu. Kako ti pristupaš tim tehničkim elementima u svojim filmovima?

Ivana Fischer: Zvuk i glazbu doživljavam kao dodatni sloj priče koji ne mora nužno pratiti ono što se događa na ekranu, nego likovima daje karakter, produbljuje atmosferu i otvara neki drugi, pomalo skriveni svijet filma. Svjetlo koristim teatralno i mistično, kombinirajući više izvora i kutova kako bih dobila meku, toplu, gotovo nestvarnu sliku. Važna mi je vizualno bogata scenografija, kao i slojevita slika s teksturom, nesavršenostima i crtačkim intervencijama. Privlači me spoj bajkovitog i realističnog, kada se unutar prepoznatljive stvarnosti otvara imaginarni svijet. Ne težim toliko čistoj, uglađenoj slici koliko svijetu koji ima svoju teksturu, atmosferu i pomalo neobjašnjivu logiku.

► Kroz sve je medije vidljiva ta tvoja specifična i pomalo kontradiktorna estetika koja spaja iščašenost, blagu jezu i mističnost s bajkovitošću, pa čak i slatkoćom. U nju se savršeno uklapaju starinske lutke, tvoji najčešći glavni likovi. Zanima me zašto za feminističku temu filma After Belonging također biraš staru lutku, a ne, primjerice, Barbie, koja je već postala, doduše klišejizirano, oličenje feminističke kritike?

Ivana Fischer: Atmosfera mojih filmova definitivno uvijek sadrži određenu napetost i osjećaj blage prijetnje. Čak i kad priče razrješavam u pozitivnoj noti, kao u After Belonging. A starinske lutke biram zato što već sadrže doslovnu i simboličku patinu, a vjerujem da predmeti u sebi nose memoriju. Netko se tim lutkama u prošlosti već igrao. Probala sam koristiti i nove, ali nije to to. Stare sadrže memoriju svih tih prošlih dodira i uloga koje su odigrale. Jednostavno mi puno više daju nego one nove, još neupotrebljavane. Mislim da bi mi Barbie lutka, čak i ona stara i korištena, dala manje  prostora za stvaranje jer već sadrži previše dodijeljenih značenja od kojih je postala neodvojiva. Također mislim da su te stare lutke, unatoč nerealističnosti, puno više sličile djevojčicama nego što današnje, potpuno izobličene lutke sliče ženama. A to pak nije problematika u koju ja osobno želim ulaziti, nije fokus mog interesa. Želim da lutka bude što općenitiji simbol. A i ove stare se svojim dizajnom puno više uklapaju u bajkovitost mog vizualnog izričaja. Ja sam odrasla slušajući i  čitajući stare ruske bajke i slikovnice, gledajući sovjetske animirane filmove, primjerice Varežku. Ali tek kad sam završila studij, osvijestila sam koliku magiju sadrže. Često su to bili lutka-filmovi, estetski pod utjecajem ruske avangarde i eksperimentale, kombinirajući grafiku, kolaže i folklor. Bili su puni topline; sa zvukovima padanja kiše, šuštanja lišća dok lutke hodaju.Imali su neku čarobnost i zemljanost, a mislim da sam i ja to uspjela postići u svojoj šumi u After Belonging.

► Kakvi su ti planovi i želje za budućnost?

Ivana Fischer: Iako je izložba Divlji gen još uvijek u tijeku, već sam počela raditi na novim projektima. Rad na ovoj izložbi otvorio mi je neka nova pitanja i ideje koje želim dalje istraživati. Trenutno razvijam novi eksperimentalno-dokumentarni film, kao i nove kolaže i objekte. Paralelno s time, film After Belonging kreće u proces prijava na filmske festivale, što je sljedeća važna faza u njegovu predstavljanju publici.

Razgovarala: Tina Petković / tekstove ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

Portreti i fotografije iz studija: Sanja Merćep

Zahvaljujemo Ivani Fischer na ustupljenoj fotodokumentaciji radova.

Ivanin rad pratite na instagram.com/ivanafischer.multimediaart i vimeo.com/ivanajuric.

Tekst je dio Vizkulturinog projekta “Kratki, animirani i eksperimentalni film u medijima” koji sufinancira Grad Zagreb — Gradski ured za kulturu i civilno društvo 

The post Stvaranje novih svjetova appeared first on VIZKULTURA.

Plac se nalazi između zgrade bivše robne kuće Nama i aktivnog gradilišta stambene zgrade, što jako dobro prikazuje tranzicijsko stanje u kojemu se prostor placa i kvarta nalazi. Na industrijsku prošlost kvarta podsjeća nas izložba Kvart u izlogu, sačinjenu od izbora crno bijelih fotografija Ratka Mavara snimljenih 1990. godine. Fotografije dokumentiraju industrijske pogone koji su tada još aktivni, a danas su većinom nestali ili su, uslijed prenamjene i nove izgradnje izgubili svoju nekadašnju prepoznatljivost i monumentalnost. Njihove su siluete potisnute novim stambenim blokovima i sve gušćim urbanim tkivom, zbog čega fotografije postaju zapis prostora kakav je nekad postojao. Izložba je postavljena na nekadašnje kioske pečenjara i ribarnice koji su, nakon što su izgubili svoju prvobitnu funkciju, sada dobili novu ulogu izložbenih prostora. Njihova prenamjena povodom ove akcije pretvorila ih je u malu kvartovsku galeriju, ali i svojevrsnu razglednicu prošlosti, kroz koju se prolaznicima otvara pogled na industrijski krajolik kakav je nekoć oblikovao ovaj dio Zagreba.

Panel-diskusija pod nazivom Čiji je plac?otvorila je niz pitanja o tržnici kao zajedničkom prostoru građana, njezinoj ulozi u svakodnevnom životu i mogućnostima njezine buduće transformacije. U razgovoru su sudjelovali arhitektica Jana Čulek, novinarka Lana Bunjevac (čije tekstove za Vizkulturu možete čitati ovdje) i Nikola Petković iz Gradskog ureda za gospodarstvo, ekološku održivost i strategijsko planiranje Grada Zagreba, uz moderaciju Tene Starčević (čije tekstove i podcaste za Vizkulturu potražite ovdje). Na početku panela, Lana Bunjevac predstavila je povijesni razvoj tržnica, prateći njihove transformacije od antičkog Rima do danas. Pritom je ukazala na promjene u njihovoj ulozi i načinu korištenja, ističući kako tržnice nikada nisu bile samo mjesta trgovine, već i važni prostori društvenog života, susreta i razmjene. Takav je povijesni pregled poslužio kao polazište za promišljanje o tome što se promijenilo u suvremenom korištenju tržnica i koje su njihove društvene funkcije danas još uvijek prisutne, a koje postupno nestaju.

Arhitektica Jana Čulek predstavila je pristup spekulativne imaginacije u arhitekturi, kojim se postojeći prostor promatra kroz mogućnosti onoga što bi mogao postati, umjesto da se njegova budućnost unaprijed ograniči postojećom namjenom. Kroz projekte koje razvija sa studentima govorila je kako zamišljanje alternativnih scenarija može postati alat za promišljanje javnih prostora i njihovih potencijala. Takav pristup posebno je zanimljiv u kontekstu Kustošijskog placa, čija budućnost ne mora biti svedena na očuvanje postojeće funkcije, već se može razvijati kroz nove sadržaje i načine korištenja koji odgovaraju potrebama lokalne zajednice. Nikola Petković govorio je o istraživanjima provedenima na području grada Zagreba koja ukazuju na to koliko su tržnice važne građanima. Takvi rezultati predstavljaju važan argument za ulaganje u njihovu infrastrukturu, održavanje i razvoj. Međutim, pitanje infrastrukture samo je jedan dio šire slike. Razgovor je otvorio i pitanje toga tko danas posjećuje tržnice, tko se u njima može prepoznati te kako ih učiniti privlačnijima različitim generacijama. Želja za budućnost je da plac ne bude prostor koji se prvenstveno povezuje sa starijim generacijama, nego živo mjesto koje će privlačiti i mlade, poticati njihovo zadržavanje i stvarati nove razloge za posjećivanje tog prostora. Pritom se razgovor dotaknuo i odlaska na tržnicu kao specifičnog kulturnog rituala. Posjećivanje placa vikendom često nadilazi samu kupnju namirnica nego uključuje susrete s poznanicima, razgovore s prodavačima, ispijanje kave i spontano druženje. Plac tako ima vlastitu koreografiju kretanja i provođenja vremena, oblikovanu navikama, susretima i ponavljanjem svakodnevnih rituala. Upravo su ti manje opipljivi aspekti važan dio njegova identiteta, ali ih je teško očuvati isključivo infrastrukturnim ili urbanističkim intervencijama. Potrebno je razmišljati o sadržajima, atmosferi i mogućnostima koje ljude potiču da na placu ostanu i nakon što obave kupnju. Panel je pokazao da pitanje Čiji je plac? nema jednostavan odgovor. Ono obuhvaća sve, od gradske politike i ulaganja u infrastrukturu do svakodnevnih navika građana i njihove mogućnosti da utječu na prostor koji dijele. Budućnost placa stoga ne ovisi samo o tome što će se u njega fizički ugraditi, nego i o tome kakav će se život u njemu omogućiti.

Glazbenu podlogu događaja oblikovao je Erol Sjajni svojom selekcijom vinila sastavljenom od šlagera, šansona i ex-Yu funka. Glazba je stvorila opuštenu atmosferu koja je potaknula druženje, nastavak razgovora o placu i zadržavanje na prostoru tržnice, izvan uobičajenog ritma kupnje i prodaje. Umjetnica Marija Kamber održala je participativnu radionicu tijekom koje su građani, odgovarajući na jednostavna pitanja, intervenirali na kartu placa. Promišljali su njegovu infrastrukturi, prepoznavali ono što im odgovara, ali i ukazali na nedostatke. Spekulativna pitanja o placu otvorila su prostor za zamišljanje drugačijih mogućnosti, uključujući i one naizgled neostvarive. Na taj je način radionica potaknula razmišljanje o odnosu građana i prostora, te kako postojeću infrastrukturu prilagoditi njihovim svakodnevni rutinama i potrebama. Smak Press, kolektiv koji je okupljen oko entuzijazma za različite oblike tiskarskih medija, napravio je akciju sitotiska na majice. Vizual, koji potpisuje član kolektiva Marin Remić (s kojim smo na Vizkulturi razgovarali ovdje), tiskali su na majice koje su podijeljene građanima. Tako je poruka Plac u fokusu napustila prostor tržnice i nastavila svoju šetnju kvartom.

Ovaj jednodnevni događaj drugi je u nizu pilot-programa Ureda za fotografiju, usmjerenog na suradnju s mjesnim odborima i aktivaciju javnih prostora zapadnog Zagreba. Dugogodišnji projekt Kvartovski objektiv, o kojem smo pisali ovdje, svjedoči o tom kontinuiranom interesu udruge za prostore i priče zapadnog Zagreba, dok je prethodni događaj Kvart u fokusu (o koje smo pisali ovdje) tijekom dva dana, uz podršku mjesnih odbora Jelenovac i Ban Keglević, aktivirao prostor Keglića kroz radionice, izložbu, koncert i druge aktivnosti. Plac u fokusu nastavlja taj pristup, usmjeravajući pozornost na budućnost tržnice i njezinu ulogu u životu lokalne zajednice.

Ipak, budućnost Kustošijskog placa zahtijeva više od povremenih događanja. Potrebno je dugoročno promišljati njegov razvoj, infrastrukturu i sadržaje te graditi publiku koja će plac prepoznati kao relevantan dio svakodnevice. Jedan je od ključnih izazova pritom privući nove generacije kupaca i korisnika te im omogućiti da tržnicu dožive ne samo kao mjesto nabave namirnica, nego i kao prostor susreta, boravka i kvartovskog identiteta. Navike odlaska na plac razvijaju se kroz iskustvo i osjećaj povezanosti s prostorom, a upravo kulturni programi i aktivnosti koje uključuju različite generacije mogu otvoriti put prema novim načinima njegova korištenja. Plac nije samo prostor prodavača i kupaca, već zajedničko, komunalno dobro čija vrijednost proizlazi i iz njegove društvene uloge. Njegov opstanak zato ovisi i o ljudima koji ga koriste, održavaju njegove rituale i prenose ih novim generacijama. U tom smislu, Plac u fokusu važan je poticaj za daljnje promišljanje o tome kako tržnicu sačuvati kao živ i dostupan organizam zajednice. Iako jedan događaj ne može odgovoriti na sva pitanja koja se otvaraju oko njezine budućnosti, može potaknuti razgovor, povezati različite aspekte i pokazati da građani imaju važnu ulogu u oblikovanju prostora koji dijele. Nadamo se da će ovakve inicijative postati kontinuirana praksa te da će se kroz suradnju lokalne zajednice, gradskih institucija i kulturnih organizacija razvijati novi sadržaji i načini korištenja placa. Jer budućnost tržnica ne oblikuje se samo planovima i ulaganjima, nego i time hoće li nove generacije u njoj prepoznati mjesto za sebe i poželjeti mu se vraćati.

Autor: Marko Drmać / tekstove ovog autora za Vizkulturu potražite na linku

Fotografije: Sanja Merćep

Aktivnosti i programe Ureda za fotografiju pratite na web stranici croatian-photography.com.

The post Tržnica kao prostor mogućih novih značenja appeared first on VIZKULTURA.

Kućne snimke, atomske gljive, prizori prirode, dvostruke ekspozicije i tekst o kraju svijeta i sjećanjima koja se bojimo izgubiti krase film Ovu sobu ostavite zakopanu. U sedamnaest minuta taj eksperimentalno-dokumentarni film redateljice Ive Kraljević, nastao u produkciji Kreativnog sindikata, vodi gledatelje na intimno putovanje kroz krhke stihove o svijetu koji se raspada. Pritom bilježi tugu, suučesništvo šutnje i tragove prisutnosti u onome što je preživjelo. Autorica sama potpisuje režiju, scenarij, fotografiju i dizajn zvuka. Film je upravo za dizajn zvuka nagrađen na Liburnia Film Festivalu (o čemu je Vizkultura pisala ovdje) gdje je proglašen i najboljim regionalnim filmom.

Debitantski kratkometražni hibridni film Ive Kraljević dio je prvog ovogodišnjeg glavnog programa Međuprostor osječke revije hrvatskog kratkometražnog filma Filmska RUNDA (arhivu objava o Rundi na Vizkulturi potražite ovdje). Ovu sobu ostavite zakopanu na rasporedu je u petak, 23. listopada u 20 sati u kinu Urania. Uz njega će se u programu prikazati i How Marka Meštrovića, Rahlo Joze Schmucha i Sve ostalo Davida Gaše. Intervjue iz Vizkulturine arhive s Jozom i Davidom potražite ovdje i ovdje.

Iva Kraljević montažerka je i snimateljica koja radi u dokumentarnom, animiranom i eksperimentalnom filmu, s posebnim zanimanjem za društveno angažirane teme i istraživanje filmske forme. Počevši u dokumentarnom filmu, s vremenom se okrenula i animaciji u kojoj danas surađuje s profesionalcima i mentorira studente. Diplomirala je sociologiju i filozofiju. Ovu sobu ostavite zakopanu njezin je prvi film kao autorice. S njom smo razgovarali o tome kako je nastao, o radu na svim segmentima filma i o samostalnom stvaranju.

► Ovu sobu ostavite zakopanu Vaš je prvi film kao redateljice nakon godina rada kao montažerka i snimateljica na tuđim projektima. Kako je došlo do odluke da napravite vlastiti film i po čemu se to iskustvo razlikovalo od rada na tuđim filmovima?

Iva Kraljević: Pa postojalo je nešto u meni što me žuljalo cijelo vrijeme i nije bilo stvar neke odluke. Nekako se akumuliralo i često bih se uhvatila da vrtim neke sekvence u glavi tako da sam u jednom trenutku prijavila film HAVC-u i dobila sredstva za debitantski eksperimentalni film. Kad dobiješ javna sredstva, naprosto se obvežeš da to moraš i napraviti. Razlika od rada na „tuđim” filmovima u tome je što sam svoj film radila u rijetkim stankama između rada na drugim filmovima. Kad gledam s odmakom, ima nešto maćehinski u mojem pristupu vlastitom filmu, vraćala bih mu se u početku više kao hobiju za koji nisi baš siguran vrijedi li truda i vremena. Tek zadnju godinu bila sam duboko u svojem filmu u smislu da sam gotovo svakodnevno radila na njemu. To je sve prije bilo skupljanje, kategoriziranje, osluškivanje.

► Film se opisuje kao putovanje osobnim slikama i slomljenom poezijom. Gdje je započelo? Je li najprije postojala tema, materijal ili osjećaj koji ste željeli uhvatiti?

Iva Kraljević: Postojao je osjećaj nelagode bivanja dijelom ove civilizacije, anksioznost oko toga kojim putem idemo i tema sveprisutne nepravde, opresije i nasilja prema „drugom” i prema planetu na kojem živimo i od kojeg živimo.

Krenula sam s pretragom found footage arhive i pregledavala sate i sate raznih privatnih snimki koje su postojale u javnoj domeni. Od početka sam znala da će jedan od središnjih motiva biti atomska gljiva. U filmu sam se koristila vojnom arhivom raznih testiranja atomskih bombi koje su deklasificirane. Sav taj filmski materijal, od šetnji parkom do nuklearnih eksplozija, nalazi se u zajedničkom bazenu javne arhive i pulsira kao naše kolektivno sjećanje (ili zaborav).

Tekst je u filmu fragmentiran i titra između poetičnog teksta i pseudodnevničkih zapisa. Dugo sam tražila kako se izraziti u tekstu, a da poštujem atmosferu slike. I tako sam došla do ovog bezglasnog ja/mi koje se istovremeno obraća i ne obraća gledatelju. Lišila sam taj „glas” svake rodne, klasne ili nacionalne pripadnosti, to je nešto što je nemoguće kad imaš klasični voice over u filmu. Htjela sam da bude slobodan od svih drugih konotacija i identiteta.

► Tema filma je tuga, suučesništvo i prisutnost u svijetu koji se raspada. Koliko je za Vas taj film osoban, a koliko reakcija na ono što se događa oko nas?

Iva Kraljević: Svijet se ne raspada sam od sebe. Raspada se zbog elita koje nas stoljećima kontinuirano vode do trenutka u kojem se danas nalazimo. Teško je vjerovati da ekonomski model nastao kao dugi kontinuitet kolonijalizma i ropstva može iznjedriti išta drugo osim destrukcije prirode i ljudi. Naše je suučešništvo takvo jer odavno nismo izabrali neki drugi smjer, već opetovano, inercijom vođeni, biramo isto. I iste.

Film je za mene jako osoban i definitivno je reakcija na sve što se događa oko nas. Mislim da smo zadnjih nekoliko godina, gledajući događaje u Palestini, probili novo dno u tome koliko moralno možemo opravdati sustav čiji smo dio. Za mene je taj moralni i vrijednosni poraz i zatvaranje očiju prema patnji ljudi Palestine nešto nakon čega nema nazad, nema povratka na staro. Stoga dobro je da se raspada, mi ne možemo više živjeti po starom. S druge strane, umjesto da se bavimo strategijama kako učiniti život podnošljivijim većem broju ljudi u klimi koja se rapidno mijenja, kako biti otporniji u smislu proizvodnje hrane i energije, nevjerojatno je da se valjamo u narativu da se trebamo naoružati i pripremati svoju djecu za buduće ratove.

Film odražava upravo to neko liminalno stanje; stanje u kojem sustav vrijednosti i poredak u kojem smo sanjivo živjeli više ne postoji, a neki novi tek moramo izgraditi. Ali moramo se prvenstveno izboriti da ga gradimo mi po mjeri prirode i čovjeka, a ne političke, ekonomske i tehnološke elite jer je očigledno da nam ciljevi nisu isti. Mislim da je film u tom smislu optimističan jer govori o oslobođenju koje dolazi nakon prihvaćanja stvarnosti u kojoj se nalazimo i svojeg dijela odgovornosti za to. Makar svi bili izbrisani s lica zemlje, život će postojati i nakon nas.

► Potpisujete režiju, scenarij, fotografiju i dizajn zvuka, a mastering istog je radio Ivan Zelić. Je li film zbog svoje tematike morao nastati u tako maloj, intimnoj ekipi ili je to jednostavno bilo praktičnije?

Iva Kraljević: Jednostavno je bilo financijski održivo. Mnogo je novca otišlo na film, procesuiranje, skeniranje. Nekih 35 % materijala sama sam snimila na Bolex kameri tako da je film jednostavno skup. Film sam radila u nekim suludim pauzama i međuprostorima tako da bi mi bilo teško očekivati od nekog da slijedi moj filmski bioritam, stoga je ovako bilo praktičnije.

Ivan mi je napravio mastering zvuka, ne i dizajn, ali kad sam mu to nosila u studio, bilo mi je neugodno što će misliti o mom dizajnu. Nasreću, nije se mnogo žalio.

► Završili ste studij sociologije i filozofije. Kako takvo obrazovanje utječe na Vaš pristup filmu i na teme koje vas zanimaju?

Iva Kraljević: Mislim da dosta utječe jer ono što ostane nakon studija potreba je da i dalje istražujem i bavim se raznim temama koje me zanimaju. To podrazumijeva mnogo čitanja, kopanja i znatiželje da ideš dublje, pa tako i da sagledam stvari ne nužno s gledišta koje je u vrijednosnom smislu primarno moje.

Nedostatak takvog pristupa u tome je što traje mnogo dulje jer se nikad ne osjećam do kraja spremnom, uvijek ima još toga što nisam obuhvatila ili pročitala. Ali intelektualna znatiželja ostaje. Ljubav prema filozofiji dodatno sve komplicira.

► Radili ste u dokumentarnom, animiranom i eksperimentalnom filmu. Gdje biste smjestili ovaj film? Je li vam uopće važno da film pripada nekoj kategoriji?

Iva Kraljević: Definitivno mi je draže da se ne svrstava nužno u bilo kakve kategorije, to je hibrid. Doduše, iako vrlo eksperimentalan u načinu, činjenica da ga festivali dokumentarnog filma kao Dokufest, DokLeipzig, LFF žele prikazivati očito pokazuje da bez obzira na to, njegova dokumentarna vrijednost postoji.

► Kao montažerka redovito oblikujete tuđe materijale. Kako je bilo montirati vlastite slike, a pogotovo one osobne? Je li bilo teško odlučiti što izbaciti?

Iva Kraljević: Kao montažerka mnogo sam sigurnija u svoje odluke. Imam širu sliku i uglavnom nemam izlete u malodušje i osjećaj manje vrijednosti. To prepuštam autorima da odrade, ja sam tu uvijek kao moralna i emocionalna podrška. Ono što uvijek postoji propitivanje je nekih odluka, ideja, ali kad radim s drugima, taj dijalog je eksternaliziran i najčešće plodonosan. Kad sam sama za sobom, to postaje unutarnji monolog koji je često loop uma koji me pokušava zaštititi od srama i ranjivosti kojoj se izlažem kad radim na intimnim temama. Kad bi si dopustila da isključim tog hrčka u glavi, ono što bi uvijek uslijedilo je val inspiracije. Mislim da su ti trenutci najbliže religioznom što sam ikad došla.

Ipak sam na kraju imala ljude oko sebe do čijeg mi je mišljenja stalo pa mi je i njihov feedback bio dragocjen. Na kraju dana opet bih sama sjedila pred tim šnitom i bila ta koja mora donijeti odluke.

► Film je imao hrvatsku premijeru u natjecateljskom programu Liburnia Film Festivala gdje je dobio i nagrade za najbolji regionalni film te dizajn zvuka, a sad stiže i na RUNDU. Kakve su bile reakcije publike?

Iva Kraljević: Imam osjećaj da nije baš za širu kinopubliku; nekog ubode, dirne, katkad mi priđu uglavnom mladi ljudi i kažu divne stvari. Ako se ne varam, na LFF-u imao je najnižu ocjenu publike od svih filmova. Ne znam je li to zbog njegove eksperimentalnosti ili jednostavno ljudima nije legao. Nosim se s tim.

► Uz svoj rad mentorirate i studente animacije. Što pokušavate prenijeti mladim autorima?

Iva Kraljević: To je nešto što sam mislila da nije u mojoj domeni jer nemam dovoljno pedagoških vještina. Mentorski rad mi je inspirativan jer radim jedan na jedan, osim predavanja koja su grupna. Radim u Švicarskoj gdje postoji velik interes studenata za eksperimentalni pristup animaciji tako da to je moje područje.

Mlade autore pokušavam ohrabriti da se drže svojih vrijednosti i principa što nije uvijek lako pod pritiskom „industrije”. Pritom mislim na to da dominantan model proizvodnje, u ovom slučaju animiranih filmova gdje radiš za velike studije, često ne bude dovoljno plaćen. Svi moramo od nečeg živjeti, moje je da ih potičem da moraju pronaći vremena i za svoju umjetnost jer oni su prvenstveno mladi umjetnici, a ne kotačići kapitalom pogonjenog filmskog tržišta.

► Za kraj, nakon prvog samostalnog filma, želite li nastaviti režirati ili se vraćate montaži i kameri? Na čemu sada radite?

Iva Kraljević: Trenutno radim kao koredateljica na dokumentarno-animiranom filmu o našem velikom Mladenu Stilinoviću i još niz drugih manjih i većih filmova u raznim ulogama.

A baš opet samostalne vode? Mislim da bi to trebalo biti nešto što bi me jako motiviralo i zapalilo. Ne letim od veselja ponovno raditi nešto na taj način, ali tko zna.

Razgovarala: Lana Burazin

Film Ovu sobu ostavite zakopanu Ive Kraljević možete pogledati na 11. Filmskoj RUNDI u petak 23. listopada 2026. god. u 20:00 sati u kinu Urania u okviru programa Međuprostor.

The post Svijet se ne raspada sam od sebe appeared first on VIZKULTURA.

Splitska umjetnica Neli Ružić govori o svojoj izložbi 2089. godine je ovdje bila šuma, otvorenoj u Likovnom centru Grada Zagreba do 6. studenoga. Izložba je dio cjelogodišnjeg kustoskog programa Sedimenti vremena – mikrotemporalne ekologije Sabine Oroshi, koji vrijeme promatra kroz njegove različite ritmove, mjerila i materijalne manifestacije. U radu Neli Ružić sunčeva svjetlost postaje aktivni čimbenik takvog susreta, koji povezuje kalendarsko i planetarno, ljudske sustave mjerenja i okolišne procese, te prošlost, sadašnjost i budućnost okuplja unutar istog prostora. 

Gošća: Neli Ružić
Razgovara: Tena Starčević / tekstove i podcast razgovore ove autorice za Vizkulturu potražite na linku

U predgovoru Sabina Oroshi piše:

Povezanost svijeta, godine i ljudskog života ima dugu povijest vizualizacije u različitim kulturnim i epistemološkim tradicijama. Dijagram Mundus–Annus–Homo, poznat iz djela De natura rerum Izidora Seviljskog, povezuje svijet, godinu i čovjeka kroz elemente, godišnja doba i tjelesne temperamente. Njegova kružna struktura organizira različite pojave kroz sustav korespondencija u kojem se kozmički poredak, godišnji ciklus i ljudsko tijelo međusobno odražavaju. U mezoameričkim tradicijama vrijeme je dobivalo drukčije vizualne i materijalne oblike. Ritualni ciklus od 260 dana i solarni ciklus od 365 dana odvijali su se paralelno, a njihovo preplitanje povezivalo je kalendarsko vrijeme s ritualnim praksama, sezonskim ciklusima i ljudskim životom. Kalendarski i astronomski sustavi bilježeni su u kodeksima i na kamenim spomenicima, gdje vrijeme postaje čitljivo kroz znakove dana, numeričke sustave i odnose s kretanjem nebeskih tijela. Različite povijesti mjerenja i prikazivanja vremena svjedoče o pokušajima da se ljudsko trajanje smjesti unutar odnosa koji ga prostorno i vremenski nadilaze.

Rad Kronotop (2022–) Neli Ružić ulazi u tu dugu povijest pokušaja da se odnos vremena, čovjeka i kozmosa učini vidljivim. Sunce, Zemlja, godina i materijalna površina papira susreću se u istom procesu, dok brojčana oznaka godine pripada ljudskoj potrebi da vrijeme mjeri, dijeli i imenuje. Godina pritom u sebi već sadrži planetarni odnos. Njezino trajanje proizlazi iz Zemljina obilaska oko Sunca, prevedenog kroz kalendarske sustave u jedinicu kojom organiziramo svakodnevicu, povijest i očekivanja budućnosti.

Sunce u Kronotopu ulazi u taj odnos kao aktivna sila. Papiri s otisnutim godinama izlažu se njegovoj svjetlosti tijekom više dana. Pod djelovanjem sunčeve svjetlosti površina papira mijenja boju, dok oznaka godine postupno blijedi. Proces koji proizvodi rad proizlazi iz istog planetarnog odnosa koji određuje trajanje godine. Broj i sunčeva svjetlost pripadaju različitim načinima bilježenja vremena, a na površini papira postaju dijelovi istog materijalnog događaja. Sunce određuje uvjete nastanka rada i ostavlja fizički trag trajanja.

U Likovnom centru Kronotop se razvija u odnosu prema temporalnosti samoga mjesta. Godine od 1927. do 2026. obuhvaćaju povijest kuće Zbirke Kljaković i Likovnog centra, a njihov nekronološki raspored stvara svojevrsno vremensko taloženje unutar izložbenog prostora. Rad uključuje i godine koje se protežu do 2101., uvodeći budućnost u isti prostorni odnos s prošlošću i sadašnjošću. Godine koje tek trebaju doći materijalno su prisutne uz one čiji su tragovi već upisani u povijest kuće. (…)

2089. godine je ovdje bila šuma kao da govori iz takve pomaknute vremenske pozicije. Godina 2089. za nas pripada budućnosti, dok je rečenica već smješta u prošlost. „Ovdje“ postaje prostorna koordinata kroz koju se različita vremena presijecaju. Šuma se pojavljuje kao mogući trag ili sjećanje iz vremena čiju sadašnjost još ne poznajemo. Naslov tako uspostavlja svojevrsnu arheologiju unaprijed, u kojoj se današnje mjesto može promatrati kao budući povijesni sloj.

Taj obrat mijenja i status 2026. godine u radu. Ona je za posjetitelja sadašnjost, ali u prostornom rasporedu rada već poprima karakter jednoga od vremenskih slojeva. Godine su oslobođene kronološkog redoslijeda, pa se prošlost, sadašnjost i budućnost pojavljuju u međusobnim odnosima koji se mijenjaju s pozicijom promatrača. Dokumentirana prošlost i spekulativna budućnost zadržavaju svoju vremensku udaljenost, dok ih prostorni raspored čini istodobno dostupnima pogledu.

U tom susretu vremenskih raspona izložba se otvara prema planetarnom. Patricia Reed planetarno razmatra kao trans-skalarnu pojavu koja povezuje različita mjerila, od neposredno materijalnog i lokalnog do atmosferskih, geoloških i infrastrukturnih sustava. Planetarno je sadržano u „svakom zrnu pijeska“ jednako kao u prostranstvu atmosferskih sustava. Različita mjerila postojanja često nadilaze ljudske osjetilne i vremenske registre, pa Reed estetskom iskustvu pripisuje mogućnost njihova posredovanja i razvoja perspektive iz koje sebe možemo ponovno sagledati unutar dinamičnih Zemljinih sustava.

U Kronotopu se prijelaz između mjerila odvija se maloj površini papira. Takva perspektiva proširuje i značenje mjesta, Reed uz site-specificity razmatra scale-specificity, odnosno potrebu da mjesto promatramo kroz procese koji se odvijaju na različitim mjerilima. Granice lokaliteta postaju propusne kada ih sagledamo iz perspektive atmosferskih i drugih planetarnih procesa. Rokov perivoj u Ružićinu radu tako pripada povijesti kuće i institucije, kao i sezonskim i solarnim ciklusima unutar kojih ta povijest nastaje.

Ružićina 2089. godina pripada proširenoj sadašnjosti. Kalendarski je udaljena više od šest desetljeća, a materijalno je već prisutna pred nama. Papir postoji sada. Sunčeva svjetlost već je djelovala na njegovu površinu. Buduća godina tako stječe trag prije iskustva koje će joj jednoga dana možda pripadati. Uz nju se nalazi 1927., godina čije tragove možemo tražiti u povijesti kuće i grada. Između njih stoji 2026., posebna prije svega zato što je to trenutak iz kojeg je trenutačno promatramo.

Naslov 2089. godine je ovdje bila šuma sada se vraća s drukčijom vremenskom težinom. Njegova šuma pripada spekulativnom prostoru čiji odnos prema našem vremenu ostaje otvoren. Može se pojaviti kao buduće sjećanje, trag promjene mjesta ili slika svijeta promatranog iz vremenske pozicije koju još ne možemo zauzeti. U toj vremenskoj napetosti pojavljuje se mogućnost pogleda koji naslov već zauzima, pogleda iz vremena u kojem se netko prisjeća da je ovdje bila šuma.

Neli Ružić (Split, Hrvatska, 1966.) umjetnica je koja istražuje percepciju vremena i različite aspekte temporalnosti u odnosu na povijesne narative, isprepletenost osobnog i kolektivnog sjećanja te migracije. Njezini noviji projekti usmjereni su prema idejama nade i zajednice, a ostvaruju se kroz jezik i nematerijalne manifestacije. Njezina umjetnička praksa obuhvaća raznolik raspon medija i formi, uključujući intervencije u javnom prostoru, instalacije, videoinstalacije, zvučne radove te radove utemeljene na procesu, u kojima se slojevito isprepliću arhivske i dokumentarne prakse. Predstavila se na brojnim samostalnim izložbama te sudjelovala na velikom broju međunarodnih izložbi, projekata i festivala u Hrvatskoj i regiji, Europi, Kanadi, SAD-u, Tajvanu i Latinskoj Americi, među kojima su Ostrale Biennale (2021), BienalSur (2023), izložba Body and Territory u Kunsthausu Graz (2023) te Horizon Ablaze u Umjetničkom muzeju Taichung (2026). Ružić je dobitnica niza nagrada i stipendija, uključujući Grand Prix na 29. slavonskom biennalu (2024), Godišnju nagradu za umjetnost “Jure Kaštelan” lista Slobodna Dalmacija (Split, 2024), nagradu “Signes de Nuit” na 16. međunarodnom filmskom festivalu u Parizu (2018), drugu nagradu na natječaju T-HTnagrada@msu.hr u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu (2016.) te nagradu na Bijenalu mediteranske mladeži u Modernoj galeriji u Rijeci (1993). Kao stipendistica programa CEC ArtsLink boravila je u centru Headlands Centre for the Arts u Sausalitu (Kalifornija, SAD, 1996.). Njezini se radovi nalaze u privatnim i javnim zbirkama, među kojima su one Galerije umjetnina u Splitu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci, Muzeja suvremene umjetnosti u Zagrebu, Galerije Marino Cettina u Umagu te Canal Mediateca CaixaForum u Barceloni.

Ružić je diplomirala slikarstvo na Fakultetu primenjenih umetnosti u Beogradu, a magistrirala je na Facultad de Artes (UAEM) u Meksiku. Tijekom diplomskog studija bila je stipendistica Meksičkog nacionalnog vijeća za znanost i tehnologiju (Conacyt). Od 2003. do 2012. godine predavala je na ustanovi ENPEG La Esmeralda, u sklopu Nacionalnog centra za umjetnost (CENART) u Mexico Cityju. Nakon povratka u Hrvatsku predavala je u Školi likovnih umjetnosti u Splitu, gdje je 2014. godine osmislila i vodila školsku galeriju sve do 2018. godine. Zaposlena je kao profesorica na Odsjeku za slikarstvo Umjetničke akademije Sveučilišta u Splitu.

Projekt VK Podcast –  Vizkulturin Podcast dijalozi i online izložbe sufinanciran je sredstvima Grada Zagreba — Gradskog ureda za kulturu i civilno društvo te Ministarstva kulture i medija RH

The post VK PODCAST: Neli Ružić appeared first on VIZKULTURA.