Adnan Zillur Morshed arhitekt je i povjesničar arhitekture posvećen povijesti i teoriji moderne arhitekture i urbanizma, svjetskoj povijesti, urbanom siromaštvu i njegovoj prostornoj distribuciji, historiografiji odnosa vode i arhitekture te ekološkom urbanizmu zemalja u razvoju. Diplomirao je i doktorirao arhitekturu na MIT-u, preddoktorski studij završio na Centru za napredne studije u vizualnim umjetnostima (Center for Advanced Study in the Visual Arts – CASVA) pri Nacionalnoj umjetničkoj galeriji, a postdoktorski uz stipendiju Verville pri National Air and Space Museum u Washingtonu, DC.
Morshed je autor nekoliko knjiga među kojima su Impossible Heights: Skyscrapers, Flight, and the Master Builder, u kojoj istražuje američku fascinaciju neboderima i avionima u kontekstu općeprihvaćenog kulturnog fenomena – estetike uspinjanja – koja karakterizira međuratni period. Jedna od njegovih knjiga je i DAC, Dhaka through Twenty-Five Buildings /Dhaka u 25 zgrada. Profesor je na Školi za arhitekturu i urbanizam pri Catholic University of America u Washingtonu, DC.
Adnan Morshed uključen je i u lokalne i međunarodne inicijative za očuvanje modernističkog arhitektonskog nasljeđa Bangladeša. Razgovaramo s njim povodom aktualnog međunarodnog apela da se spriječi rušenje Željezničkog kolodvora Kamalapur u Dhaki. Intervju je dio serije u suradnji projekta Motel Trogir i portala Vizkultura.
*Adnan Morshed
► Dragulju modernističkog pokreta u Južnoj Aziji, Željeznički kolodvor Kamalapur u Dhaki koju su projektirali Daniel Dunham i Robert Boughey u šezdesetima 20. stoljeća, planiranim širenjem linije gradske podzemne željeznice prijeti rušenje i zamjena novom infrastrukturom umjesto adaptacije. Zbog čega je značajna ta građevina i koji je njezin trenutni status?
Adnan Morshed: Željeznički kolodvor Kamalapur spada u rijetke moderne željezničke stanice u Južnoj Aziji. Preuzela je estetski vokabular tropskog modernizma javne arhitekture na način koji nikad prije nije viđen u regiji. Modernistička arhitektura kolodvora raskida veze s kolonijalnim prethodnicama, i onima imperijalističkog središta i onima na potkontinentu. U londonskom kolodvoru St. Pancras (1863. – 76.) opredmećene su moderne vrijednosti mobilnosti i razmjene, dok su terminal Chhatrapati Shivaji (ranije terminal Victoria, izgrađen 1888. godina i sada na listi Svjetske baštine UNESCO-a) u Mumbaiju i kolodvor Howrah (1906.) u Kalkuti funkcionirali kao simboli imperijalne hegemonije.
U Južnoj su Aziji povijesti kolonijalizma i željezničke infrastrukture duboko isprepletene. Godine 1862. prvu je prugu otvorila Eastern Bengal Railway Company u regiji čije ime nosi. Povezujući Kalkutu i grad Kushtia u zapadnom Bangladešu, to je proširenje željezničkih veza označavalo novu fazu rasta istočnobengalske kolonijalne ekonomije. Zahtjevno prevladavanje terena delte odgodilo je dolazak željeznice u Dhaku do idućeg stoljeća, kada se grad ekonomski razvio i godine 1947. postao sjedište tadašnje pokrajine Istočni Pakistan. Vlada je 1958. godine odobrila izgradnju novog željezničkog spremišta koje je desetljeće kasnije postalo Željeznički kolodvor Kamalapur. Osim što je bio jedan od najvećih modernih željezničkih kolodvora u Južnoj Aziji, otjelovio je i promjenjive koncepte moderniteta, inkorporirajući mobilnost željezničkog prometa 19. stoljeća i visoki modernitet definiran u šezdesetima 20. stoljeća.
*Željeznički kolodvor Kamalapur u Dhaki
*Željeznički kolodvor Kamalapur u Dhaki / foto: Docomomo
► Rušenje prijeti i zgradi Teacher-Student Center (TSC) Sveučilišta u Dhaki grčkog arhitekta Constantinosa Doxiadisa (inače i glavnog urbanista Islamabada) iz ranih šezdesetih. Ta je struktura sjajan primjer promišljenog prostornog odgovora modernističke arhitekture na uvjete tropske klime. Oblikovan kao kupola s praznim prostorima uokolo, TSC je postao ikonički orijentir ne samo unutar kampusa Sveučilišta u Dhaki, već i šireg urbanog krajolika. Jeste li optimistični u vezi s njegovom budućnošću i koji je status modernističkog nasljeđa Bangladeša općenito?
Adnan Morshed: Zabrinut sam za arhitekturu 20. stoljeća u Bangladešu zbog načina na koji se pojam razvojapretpostavlja okolišu, povijesti, a općenito i kvaliteti života. Mnoge će zgrade uskoro završiti pod bagerima. Među njima je i TSC. Smješten u povijesnom središtu Sveučilišta u Dhaki, TSC je primjer tropskog modernizma gdje se stapaju lokalne graditeljske tradicije oblikovanja prostora – naročito kontinuitet otvorenog-zatvorenog i stvaranje prostora oko dvorišta – s apstraktnim idiomom Internacionalnog stila. Kompleks je projektirao grčki arhitekt, planer i teoretičar Constantinos Apostolos Doxiadis (1913. – 1975.) u ranim šezdesetima. Bilo je to turbulentno vrijeme obilježeno konfliktnim strujanjima političke napetosti i arhitektonskog optimizma u području tadašnjeg Istočnog Pakistana, danas Bangladeša. S jedne strane, dva krila postkolonijalnog Pakistana bila su u sukobu zbog političke dominacije vojne hunte s uporištem u Zapadnom Pakistanu nad Istočnim Pakistanom. S druge strane, pojavile su se mnoge prilike za arhitekturu u Istočnom Pakistanu uz tehničku podršku Amerikanaca. Sjedinjene Države sklopile su u Južnoj Aziji savez s Pakistanom u nastojanju da u kontekstu hladnoratovske vanjske politike stvore geostratešku tampon-zonu prema socijalističkom bloku Sovjetskog saveza i Indije. U djelokrugu programa tehničke pomoći, Agencija Sjedinjenih Država za međunarodni razvoj i Fondacija Ford podržavale su obrazovne i civilne institucije za graditeljstvo u Istočnom Pakistanu. S obzirom na manjak iskusnih arhitekata u Istočnom Pakistanu u šezdesetima, vlada je prepustila projektiranje mnogim američkim i europskim arhitektima. Doxiadis je bio jedan od njih.
TSC je ujedno i demonstracija Doxiadisove ideje ekistike, što je za njega značio objektivan, sveobuhvatan i integrativan pristup svim principima i teorijama ljudskih naselja. Kritizirajući planerski model odozgo-prema-dolje koji je po njegovu mišljenju bio središnji problem modernizma, Doxiadis je ideju ekistike uveo da bi promovirao multidisciplinaran, inkluzivan pristup odozdo-prema-gore. Nadao se tom metodom stvoriti sinergiju lokalnih i globalnih utjecaja, čime bi se moglo uspješno stopiti planerske teorije temeljene na podacima, univerzalne vrijednosti harmoničnog života i kulturalne morfologije specifične za određeno mjesto.
U tom nastojanju, Doxaidis je postavio sklop zgrada TSC-a na os istok-zapad kako bi iskoristio pogodnosti uobičajenih strujanja vjetra s juga i sjevera. Trokatna Student Union Building ima “dvostruki krov” čime se umanjuje zagrijavanje jer zrak struji između dvije strehe. Ta se genijalna značajka postavila kao trend, a samo je jedna među brojnim inovacijama kompleksa. U periodu nakon stjecanja nezavisnosti, TSC je postao epicentar političkih agitacija u Bangladešu, služeći i kao kulisa demonstracijama.
*TSC / foto: Fasiha Binte Zaman (Wikipedia)
► Pionir modernističke bangladeške arhitekture, Mazharul Islam, započeo je karijeru u pedesetima. Rođen 1923. godine, arhitekturu je studirao u Sjedinjenim Državama, a zatim se vratio u Bangladeš. Zajedno s učiteljem Louisom Kahnom, u Bangladeš je doveo i Paula Rudolpha i Stanleya Tigermana, a njih su trojica postala poznata kao Američki trio. Osim Tria, od pedesetih nadalje stilom bangladeške arhitekture dominirao je Islam. Koje je njegovo nasljeđe u arhitekturi Dhake?
Adnan Morshed: Ne samo da je Mazharul Islam bio pionir bangladeške modernističke arhitekture, bio je i aktivistički projektant koji je na arhitekturu gledao kao učinkoviti medij društvene promjene. Njegovi rani radovi pokazuju koliko je arhitektura duboko utkana u politike nakon odcjepljenja.
Razmotrimo njegovo “remek-djelo”, Akademiju likovnih umjetnosti (1953. – 56.) u četvrti Shahbagh u Dhaki. Na prvi pogled, prikazuje nam se slika zgrade internacionalnog stila koja nenametljivo prati arhitektonske uvjete tropskog Bengala. Međutim, detaljnije proučavanje sprječava nas u eurocentričnom porivu da „modernost“ određene građevine mjerimo isključivo kroz „Zapadnu“ prizmu. Mnogobrojne sofisticirane arhitektonske modulacije i prilagodbe okolišu otkrivaju kako rad Mazharula Islama međusobno križa humanizirajući, modernistički arhitektonski jezik sa sviješću o klimatskim potrebama i lokalnim građevinskim materijalima.
U literaturi o modernoj arhitekturi Južne Azije, Akademija likovnih umjetnosti obično se smatra pretečom bengalskog modernizma, sintetizirajući moderni arhitektonski rječnik i projektantske programe odgovarajuće klimi i terenu. Ono neistraženo u toj ikoničkoj zgradi način je koji Islamov rad pruža i uvid u pristupe koji su njegove arhitektonske eksperimente s modernističkom estetikom činili dijelom njegovih studija promjenjivih politika bengalskog nacionalističkog aktivizma.
Muzharul Islam interpretirao je dominantne političke uvjete u domovini kao sudbinski konflikt između sekularnog humanističkog etosa Bengala i stranog islamističkog identiteta koji je i kroz korištenje urdua nametala vladajuća klasa Zapadnog Pakistana. Turbulentna politika u kojoj se zatekao utjecala je i na njegov pogled na svijet, kao i na njegovu početničku profesionalnu karijeru. Mladi je arhitekt svoj projektantski posao započeo u kontekstu gorko podijeljenih pojmova nacionalnog podrijetla i sudbine, a njegov će rad odražavati tu političku raspravu. Osjećao je potrebu artikulirati identitet domovine na etno-kulturalnim osnovama, a ne na nadreligijskim koje su nametali zapadnopakistanski moćnici. Mazharul Islamova Akademija likovnih umjetnosti utjelovljuje ta promišljanja.
Svojom ikonoklastičnom građevinom, Islam je nastojao postići dva određena cilja. Prvo, njome je uveo estetske izraze modernističke arhitekture u Istočni Pakistan. Za mnoge, njegov je projekt označio radikalan raskid s prevladavajućim arhitektonskim jezikom javnih zgrada u zemlji. Te su zgrade bile projektirane ili kao arhitektonski hibrid mogulskih i britanskih kolonijalnih tradicija, popularno zvan indo-saracenski, ili kao utilitarne hodnik-i-soba građevne jedinice kakve je projektirao Ured za komunikacije, zgrade i navodnjavanje pokrajinske vlade. Akademija likovnih umjetnosti bila je nedvojbeni odmak od kolonijalističkog Curzon Halla (1904. – 1908.) Sveučilišta u Dhaki, na pješačkoj udaljenosti od Islamove zgrade, i Holy Family Hospital (1953; danas Holy Family Red Crescent Medical College Hospital).
Drugo, modernistički minimalizam Akademije likovnih umjetnosti – odbacujući sve ornamentalne reference na mogulsku i indo-saracensku arhitekturu – bio je svjesna kritika politizirane verzije islama koja je postala državni alat za stvaranje specifične, na religiji utemeljene slike postkolonijalnog Pakistana. Čisteći svoj projekt kroz modernistički vizualni izraz, Mazharul Islam nastojao je očistiti arhitekturu od onoga što je smatrao političkom vezom s instrumentaliziranom religijom.
*Akademija likovnih umjetnosti u Dhaki / foto: Wikipedia
► Međunarodno je vjerojatno najpoznatija modernistička struktura u Bangladešu kompleks Nacionalnog parlamenta koji su projektirali Louis Kahn i suradnici. Izgradnja je počela 1964. godine, u dekadi koju danas znamo kao “razvojnu dekadu Bangladeša”, i u vrijeme kada je Dhaka bila drugi glavni grad Pakistana. Govoreći općenito o arhitekturi, Mazharul Islam utvrdio je da su “praktični aspekti arhitekture mjerljivi – poput praktičnih zahtjeva, klimatskih uvjeta, prednosti i ograničenja terena itd. – ali da humanistički aspekti nisu mjerljivi”. Ti aspekti čitaju se kada arhitekt napusti zgradu i ona počne svoj život. Kako je ovaj proslavljeni kompleks postao dio nacionalnog identiteta i kako je njegova arhitektura utjecala na kulturu u širem smislu?
Adnan Morshed: Zgrada parlamenta u Dhaki američkog arhitekta Louisa Isadorea Khana smatra se jednom od arhitektonskih ikona dvadesetog stoljeća. Zanimljivo, Khan nije bio prvi izbor za taj projekt. Nakon što su dva velikana, Le Corbusier i Alvar Aalto, odbili poziv pakistanske vlade, megaprojekt je dopao filadelfijskom arhitektu. Nakon višestrukih iteracija projekta i brojnih birokratskih zavrzlama, građenje je započelo u listopadu 1964. godine u četvrti Sher-e-Bangla Nagar.
Khan je prvi put posjetio Dhaku u ožujku 1963. godine, nakon što je dobio narudžbu da projektira kompleks parlamenta za Istočni Pakistan. Pet godina ranije, zapovjednik pakistanske vojske Mohammad Ayub Khan preuzeo je kontrolu nad vladom vojnim udarom i u listopadu 1958. godine nametnuo vojnu diktaturu. Godine 1960. “izabran” je za predsjednika na pet godina. Novi pakistanski Ustav iz 1962. godine određivao je da “demokratski” izbori budu održani 1965. Šezdesete su bile buran politički period u Istočnom Pakistanu. Bengalci su se osjećali iskorišteno i ignorirano od vojnog režima Zapadnog Pakistana i, posljedično, sanjali o neovisnosti od političke geografije na koju su bili osuđeni, s nacijom podijeljenom u dvije jedinice razdvojene 1 000 milja.
*Parlament Bangladeša u Dhaki / foto: Yes, Louis Kahn
Adnan Morshed: Svjesne političke i ekonomske nejednakosti dvije polovice Pakistana i zabrinuta za vlastiti reizbor, Ayub Khanova administracija dosjetila se političke strategije kojom bi ublažila nezadovoljstvo Bengalaca.
Ideja “drugog glavnog grada” za Istočni Pakistan rođena je u tom kontekstu. Taj primjerni glavni grad trebao je, tako su se nadali, “povezati Istočni Pakistan čvršće s nacijom provodeći nacionalne politike polovicu svake godine”. Politička drama koja je uslijedila objašnjava kako je zgrada parlamenta, začeta kao „mito“ za Bengalce, postepeno preuzela potpuno novi identitet kao simbol narodne borbe za samoodređenje. S rudimentarnim konstruktivnim alatima i skelama od bambusa povezanim grubim jutenim konopima, otprilike 2 000 građevinskih radnika odjevenih u tradicionalnu odjeću podiglo je monumentalnu vladinu zgradu. Polako, ali čvrsto, oni su nenamjerno utjelovili širi otpor nacije koja se bunila protiv ekonomske i društvene nepravde. Ako je Shahid Minar simbolizirao jezični pokret tijekom pedesetih, tijekom šezdesetih je zgrada parlamenta portretirala uzdizanje bengalske želje za nezavisnošću.
Khan je inspiraciju tražio u bengalskoj delti, njezinim rijekama, pastorali, prostranim krajolicima, imanjima na povišenim terenima i geografiji vode i zemlje. Netom nakon što je prvi put došao u Dhaku, otišao je na izlet brodom na rijeku Buriganga i skicirao prizore da bi razumio život u toj tropskoj zemlji. Nije imao nikakvih problema s uklapanjem bengalskih vernakularnih impresija s onima klasične grčko-rimske i egipatske arhitekture koje je studirao tijekom pedesetih. Kada je 1971. godine izbio rat, Khanov terenski ured u Istočnom Pakistanu brzo se zatvorio i građevinski su radovi prekinuti. Tijekom rata za oslobođenje, uporno se ponavljala anegdota da pakistanski piloti nisu bombardirali građevinu smatrajući je ruševinom! Ta “ruševina” konačno je postala nacionalni amblem, reseći novčanice, poštanske marke, rikše, reklame, službene brošure itd. Kada je bila gotovo potpuno dovršena 1983. godine – više od desetljeća nakon što je Istočni Pakistan – kasnije Bangladeš, postao nova nacionalna država i 9 godina nakon što je Khan neočekivano preminuo u New Yorku – kompleks parlamenta simbolizirao je političku odiseju naroda ka državi.
*Parlament Bangladeša u Dhaki / foto: Yes, Louis Kahn
► Suvremena transformacija Dhake vrlo je dramatična. Koja biste značajna arhitektonska postignuća u današnjima Dhaki i Bangladešu istaknuli?
Adnan Morshed: Arhitektonska scena u Bangladešu već otprilike dva desetljeća cvate s „novom“ energijom. Bangladeški arhitekti eksperimentirali su s formom, materijalima, estetikama i, najvažnije, idejom odnosa arhitekture spram povijesti, društva i zemljišta. Njihovi su raznoliki eksperimenti u fokus doveli kolektivni osjećaj da se nešto događa u ovoj napučenoj južnoazijskoj zemlji. Teško je biti siguran gdje je izvor toj nemirnoj energiji! Je li to rastuća ekonomija? Uzdizanje nove srednje klase s dubljim džepovima? Je li to estetski izraz društva u tranziciji? Je li susret estetike s politikom razvoja?
Što god da jest, angažirani promatrač mogao bi to nazvati nezaključenom potragom za nekom vrstom „lokalne“ modernosti. Bangladeški arhitekti slavljeni su diljem svijeta za plejadu arhitektonskih projekata. Razvikani nacionalni arhitektonski natječaji stvorili su novu vrstu projektantskog poduzetništva, potičući intrigantna zdanja. Arhitekti su proširili i razumijevanje arhitektonske prakse uključujući se u projekte u siromašnim zajednicama i stvarajući ekonomična skloništa za obespravljene. Tradicionalno obrazovani da projektiraju samostojeće građevine, arhitekti se sve više bave izazovima planiranja gradova s visokom kvalitetom života.
Ako govorimo o arhitekturi, u Bangladešu je neupitno uzbudljivo, iako su ulice u velikim gradovima paralizirane prometnim gužvama i prevladavajućom atmosferom urbanog kaosa. Usred paklene urbanizacije diljem zemlje, ukorijenila se arhitektonska kultura sa svim svojim obećanjima i opasnostima, provocirajući žučne debate o svojem podrijetlu, prirodi i budućnosti.
Arhitektonski, osamdesete su bile zanimljivo vrijeme kada su se različite ideje počele širiti arhitektonskim promišljanjima. Treba spomenuti tri narativa. “Avangardna” arhitektonska grupa nazvana Chetona (što znači svjesnost) nastojala je uvesti kritičko razmišljanje kao ključni dio arhitektonske prakse. Mnogi arhitekti, stari i mladi – razočarani naglašenom ulogom arhitekture kao prvenstveno profesionalne prakse bez šire društvene vizije i povezanosti s poviješću i kulturom – naginjali su Chetoni, nalazeći se u u arhitektonskom birou Mazharula Islama, Bastukalabidu, u Pribaghu. Ikonoklazam studijske grupe vrtio se oko čitanja kritičke literature o arhitekturi, kritiziranja aktualnih pedagoških metoda u arhitektonskom obrazovanju i propitivanja arhitekture kao tehničke discipline. Njihov popis literature protezao se od Rabindrantha Tagorea (koji 1926. godine boravi i u Zagrebu, o.p. S.Š.) preko francusko-švicarskog arhitekta Le Corbusiera do norveškog teoretičara arhitekture Norberga-Schulza.
Utjecaj nagrade Aga Khan Award for Architecture (AKAA) koju je ustanovio Aga Khan IV. godine 1977, također se snažno osjećao tijekom osamdesetih. Nagrađivali su se regionalno određeni, lokalno utemeljeni i kulturno osjetljivi arhitektonski poticaji u islamskim društvima. Među nagradama su bile one za suvremene projekte, društveno stanovanje, razvoj zajednica, restauraciju, reprogramiranje postojećih struktura i krajobraznu arhitekturu. Arhitekte se poticalo da traže „duh mjesta“. Regionalizam je bio u modi.
Vodeći časopis kojim se promovirala nagrada AKAA, Mimar: Architecture in Development, počeo se objavljivati 1981. godine i potaknuo je na mnoge bangladeške arhitekte i studente arhitekture da počnu razmišljati izvan zapadnjačkog modernizma i estetskih konvencija koje je navodno stvorio. U svom začetku, Mimar (riječ znači arhitekt, o.p.S.Š.) je bio jedini međunarodni časopis posvećen arhitekturi zemalja u razvoju. U nizu aspekata, slavljenje “lokalnog” u magazinu proširilo se s arhitektonske prakse i potaklo nove težnje među arhitektima koji su željeli istraživati organske korijene arhitekture.
*Džamija Bait Ur Rouf u Dhaki arhitektice Marine Tabassum, dobitnice Nagrade Aga Khan 2016.
Ta nova stremljenja u arhitekturi koincidirala su s rapidnom urbanizacijom Bangladeša i osnaživanjem urbane srednje klase koja je iznjedrila bogatu kulturu pokroviteljstva nad arhitektima. Povijesno poljoprivredna zemlja, Bangladeš se počeo ubrzano urbanizirati u kasnim osamdesetima. Nacionalnih skromnih 7,7 % populacije u urbanim područjima u sedamdesetima naraslo je do 31,1 % do 2010. godine. Osiromašeni ruralni migranti počeli su dolaziti u velike gradove, naročito Dhaku, tražeći posao i bolji život. Njezin broj stanovnika naglo je skočio s 1,8 milijuna stanovnika u 1974. na više od 6 milijuna 1991. godine do gotovo 18 milijuna danas. Ogroman rast broja stanovnika glavnog grada stvorio je neodrživ pritisak na urbano područje čime se podigla vrijednost zemljišta.
Tijekom prijelaznog perioda, investitori su postali moćni ekonomski akteri u Dhaki i šire, stječući vodeću ulogu u zamjeni tradicionalnih jednoobiteljskih kuća višekatnim stambenim kompleksima. U međuvremenu, ulaganje u stanovanje javnog sektora nije moglo zadovoljiti potrebe i u tom su vakuumu cvale privatne nekretninske kompanije. Kako su privatni investitori postali ključni akteri na tržištu stambenih nekretnina, pojavila se potreba za regulacijom nekretninskog sektora od strane trgovačkih društava, a pokušala se osigurati i fer tržišna utakmica među sudionicima. Rast privatnih investicija u stratosferu ukazivao je da postoji golemo tržište za izgradnju velike gustoće i višeobiteljsko stanovanje, iako je cjenovna pristupačnost ostala glavni problem. Mnogi su arhitekti eksperimentirali s materijalima, oblicima, prostornom organizacijom, konstrukcijama, estetskim izrazima i odnosima pojedinačne građevne parcele sa susjedstvom.
Pojavila se buržoaska klasa urbanih poduzetnika – koji su se obogatili na izvozno orijentiranoj industriji tekstila, proizvodnji i transportu, građevnoj industriji i trgovini – kao nova generacija pokrovitelja arhitekture, izdašno investirajući u svoje reprezentativne obiteljske kuće i druge projekte, uključujući stambene komplekse, bolnice, trgovačke centre, privatne škole i sveučilišta, tvornice, svetišta itd.
Arhitekti su sretno prihvatili značajan porast narudžbi od sredine devedesetih. Korištenje usluga arhitekata bilo je do ranih devedesetih ograničeno na nekoliko arhitektonskih biroa. Ubrzo su nove, manje tvrtke, vođene od mlađih arhitekata, počele preoblikovati tradicionalnu praksu arhitektonskog projektiranja u zemlji.
Liberalizacija tržišta, pojava snažnog privatnog sektora, ubrzana urbanizacija, rezultirale su potrebom za širokim spektrom arhitektonskih tipologija i s njima povezanih projektantskih usluga. U javnom sektoru, vladine organizacije počele su procjenjivati društvenu i komercijalnu vrijednost estetskog izraza te upošljavale arhitektonske biroe da se natječu na tržištu nekretnina. Sve su te promjene pružile arhitektima vitalnu i dinamičnu priliku za arhitektonske eksperimente. Posljednje dvije dekade, u Bangladešu svjedočimo uzbudljivoj bitci arhitektonskih ideja. Raniji stavovi prema ortodoksnom modernizmu ili regionalizmu u arhitekturi proširili su se u raznovrsnije krajolike estetske apstrakcije.
*Naslovnica knjige
► Većim dijelom suvremene povijesti, gradovi su rasli iz bogatstva. Čak i u relativno nedavno razvijenim zemljama, poput Kine ili Koreje, slijevanje stanovništva u gradove uglavnom prati rast prihoda. No, zadnje su dekade donijele globalni trend “urbanizacije siromašnih zemalja”, riječima ekonomista Edwarda Glaesera s Harvardskog sveučilišta: “s naglim rastom megagradova s niskim prihodima”. Dhaka je primjer takvog grada koji se asinkrono razvija i koji je silno narastao. Može li planiranje urbanog razvoja uopće dotaći probleme u takvim okolnostima?
Adnan Morshed: Dok je arhitektura rasla i prosperirala kao praksa projektiranja individualnih parcela i samostojećih zgrada, gradovi u cjelini – Dhaka kao upadljiv primjer – tonuli su u nepodnošljiv kaos. U ekstremnim slučajevima, najreprezentativnije građevine rasle su uz prenatrpana smetlišta. Privatne oaze i raskošne kavane gledale su na getoizirani svijet slamova. Dok su arhitekti tražili bengalske korijene i globalnu slavu svojim radovima, uglavnom su promašivali promovirati „etičke“ poglede na to kako bi grad trebao funkcionirati i ponašati se prema svim svojim građanima.
I dok je globalizacija nastavila sa svojom bespoštednom konzumerističkom i neoliberalnom agendom, od čega je profitirala arhitektonska produkcija, društvena nejednakost nemjerljivo je porasla. Arhitekti kao da su bili zbunjeni oko načina na koji bi arhitektura mogla ili trebala imati regulirajuću ulogu po pitanju socijalne pravde. Slamovi bi gorjeli i arhitekti bi žurili na poprišta s naivnim, površnim estetskim rješenjima bez pokušaja da razumiju iskorištavajuće ekonomske i političke sustave koji su uzrokovali društveni problem. Osjećaj da je „arhitektura sjajna, ali grad truli“ nekada je porazan.
Hodajući nekim dhakinim ulicama s ekskluzivnim fasadama, promatrač bi se mogao zapitati kako arhitektura može prikazati uznositu figuru zemlje u razvoju, istovremeno promašujući ulogu da je izgradi društveno pravednom.
_
Autor zahvaljuje Diani Magdić za prijevod intervjua s engleskog.
Originalnu verziju na engleskom jeziku potražite ovdje.
_
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: arhivske, Docomomo, Yes, Louis Kahn, Wikipedia
Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma moteltrogir.tumblr.com
Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.
Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/
vizkultura.hr/intervju-martina-ivanus/
vizkultura.hr/intervju-kana/
vizkultura.hr/intervju-bozo-benic/
vizkultura.hr/intervju-vlatko-caksiran/
https://vizkultura.hr/grad-nafte/
