KANA / ko ako ne arhitekt je udruga sa sjedištem u Podgorici formirana 2015. godine kao aktivistička i baštinska organizacija udružena oko nastojanja sprečavanja devastacije arhitektonskih i urbanističkih vrijednosti u Crnoj Gori. Grupa je nazvana po crnogorskoj i jugoslavenskoj arhitektici Svetlani Kani Radević, inače jedinoj ženi dobitnici Borbine nagrade, najvažnije jugoslavenske nagrade za arhitekturu.
KANA/ ko ako ne arhitekt se od svog nastanka do danas premetnula u jednu od najvažnijih organizacija za prostornu pravdu u Crnoj Gori, a između ostaloga, zalagali su se i za uspostavljanje statusa kulturnog dobra za hotel Podgoricu, djelo arhitektice Radević, koji je zeleno svjetlo za taj status dobio početkom ove godine, što je i povod ovom razgovoru s članicama organizacije: Ružicom Draganić, Sonjom Dragović, Jelenom Rabrenović i Milicom Vujošević. Članice KANA-e istupaju kao kolektiv i u odgovorima se međusobno nadopunjavaju.
Intervju je dio serije u suradnji projekta Motel Trogir i portala Vizkultura.
*KANA: Milica Vujošević, Sonja Dragović, Jelena Rabrenović, Ružica Kračković
► Još 2015. započeli ste aktivnosti oko hotela Podgorica. Kako bi saželi tih šest godina aktivističkog rada na spašavanju hotela? Koji su bili ključni momenti?
KANA: Proteklih šest godina bile su veoma uzbudljive na arhitektonsko-urbanističkoj sceni u Crnoj Gori, a posebno na polju aktivizma. Mnogo toga se pokrenulo, i smatramo da danas građani imaju mnogo višu svijest o prostoru nego što je to bilo ranije. To nas posebno raduje.
Kada je riječ o hotelu Podgorica, tu priču bismo mogli sažeti u jednu riječ – neuspjeh. Neuspjeh jer nismo uspjeli da zaustavimo gradnju solitera pored hotela, zbog kojeg je naša borba počela. Međutim nećemo to reći. Usprkos činjenici da je pokraj hotela izgrađen jedan stakleni, arhitektonski siromašan i urbanistički neotesan neboder, ipak se može reći da je tih šest godina borbe donijelo i nekoliko pozitivnih pomaka.
U prvom redu – javnost se zainteresirala, pa danas i stručnjaci i laici znaju o arhitektonskim vrijednostima i nasljeđu Moderne mnogo više nego prije šest godina. Ista ta javnost je učinila i nešto što je do prije šest godina bilo nezamislivo, barem u Crnoj Gori – izašla je na ulicu u protest protiv devastacije jednog objekta koji pri tome nije bio ni zaštićen kao kulturno dobro niti je više bio u vlasništvu države.
Javnosti manje važan doprinos, ali nama kao organizaciji svakako najvažniji jeste i taj da smo i kao pojedinci i kao kolektiv naučili jako mnogo o legislativi i politikama vezanim za planiranje, projektiranje i zaštitu prostora. Tijekom ovog dugog procesa napisali smo i objavili niz istraživačkih i aktivističkih tekstova i bili smo konstantno prisutni u javnom razgovoru kroz brojna obraćanja, dopise, žalbe, krivične prijave itd. Javnost je taj naš trud i znanje prepoznala, pa nas danas kontaktiraju za savjetovanje na razne teme, od rješavanja individualnih problema građana do učešća u pisanju strateških državnih dokumenata.
Iako nismo uspjeli da spriječimo izgradnju objekta koji je sporan – ne samo arhitektonski i urbanistički, već i zakonski – ipak želimo da vjerujemo da je ovaj proces proizveo jednu jako važnu pouku za sve sudionike u planiranju i korištenju prostora: drugi prostor nemamo i moramo ga daleko pažljivije koristiti. Staklena dvanaestokatnica danas stoji na obali rijeke Morače u jednom od najljepših gradskih ambijenata, prilijepljena za ekonomski ulaz skladnog u pejzaž uklopljenog niskog hotela Podgorica, stršeći ružno u skoro svim gradskim vizurama i podsjećajući nas sve na grešku koju smo dopustili. Ostaje nam da se nadamo da će osjećaj krivice i nelagode uticati na način kojim ćemo ubuduće pristupati značajnim prostornim intervencijama.
*Hotel Podgorica, arh. Kana Radević, 1967.; terasa hotela Podgorica
► Izgradnja tog nebodera neposredno uz hotel primjer je gradnje bez poštivanja konteksta, odnosno danas predstavlja i direktnu degradaciju kulturnog dobra. Možete li reći nešto o odnosu starog i novog na tome primjeru?
KANA: Bez velike želje da pričamo stručnu priču o komparativnoj analizi arhitekture tog vremena i onoga što se arhitekturom naziva danas – možemo narativ svesti u dva okvira: pravila igre i kvaliteta.
Prvi se odnosi na sistem u smislu zakonske regulative, licenciranja, planske dokumentacije i svega onoga što država poduzima u cilju kontrole bavljenja planiranjem i projektiranjem u ovom malom i izazovnom prostoru kojim, makar deklarativno, raspolažemo kao politička zajednica. Naime, Crna Gora je u posljednjih petnaestak godina više puta mijenjala, dopunjavala, pa i donosila potpuno nove zakone koji se tiču planiranja prostora i izgradnje objekata. Svima njima je zajednička evidentna tendencija privatizacije procesa, zaštite interesa privatnog krupnog kapitala, gubitak javnih prostora, degradacija i uklanjanje mehanizama kontrole i postupno brisanje pravila čovjekomjerne arhitekture iz kolektivnog sjećanja. Uz ove zvanične procese svjedoci smo i tzv. nezvanične institucionalne podrške i potpomaganja privatnih na štetu javnih interesa, pa čak i u vidu direktnih kršenja zakona od strane predstavnika institucija i nosilaca moći na različitim pozicijama i nivoima, o čemu svjedoče i sporadična privođenja, ostavke, suđenja i potjernice. Da navedemo samo nekoliko primjera: nekadašnji čelnik DPS-a Svetozar Marović je 2016. godine osuđen zbog korupcije u slučaju rezidencijalnog projekta Zavala u Budvi; ministar održivog razvoja i turizma u prethodnoj Vladi, Pavle Radulović, povukao se sa te pozicije krajem 2019. godine, kada je u javnost dospio snimak na kom građevinski inspektori pokušavaju da iznude novac od investitora, a od prije nepunih mjesec dana u bjekstvu je direktor Uprave za nekretnine, Dragan Kovačević, osumnjičen da je organizirao kriminalnu grupu koja je državno zemljište u zoni morskog dobra nezakonito upisivala na fizička i pravna lica.
Drugi okvir tiče se kvaliteta arhitekture, odnosno mogućnosti da on izbije na površinu – tj. u vidljivi izgrađeni prostor. Za razliku od Kaninog vremena, kada je ona, osvojivši prestižnu Borbinu nagradu za projekt i uz tehničku podršku državnih poduzeća realizirala hotel Podgorica, javni objekti u Crnoj Gori se danas projektiraju preko tendera, odnosno po principu najniže ponude. Ovakav pristup u arhitekturi i urbanizmu jednostavno nije održiv. Relativno nedavno je zbog ovog problema zakon definirao tzv. instituciju konkursa, koji bi bili javno nadmetanje arhitekata za najbolje rješenje objekata i lokacija od izvanrednog značaja. Međutim, svjedoci smo i da u našim uvjetima definicija “najboljeg rješenja” zapravo predstavlja novi problem. Stručne komisije koje o konkursima odlučuju najčešće i nemaju odgovarajuće reference, a pojedini članovi nisu čak ni arhitekti. Proces je banaliziran do toga da se, bez obzira na kvalitetu, isti lokalni arhitekti – zvijezde scene – uporno smjenjuju na prvim trima nagrađenim pozicijama, dok manje “poznati” – bolje reći: povezani – studenti i autsajderi mogu se utješiti otkupom ili specijalnim priznanjem ukoliko su imali baš dobra rješenja. Rezultati, koji su javno dostupni, navode i na preispitivanje anonimnosti konkursa, pa tako imamo i neka pobjednička rješenja koja potpisuju zvučna imena svjetske scene, a koja i neistreniranom oku djeluju kao da su “prilagođena” balkanskom tržištu. Na primjer, nedavno je na konkursu izabrano rješenje za glavni podgorički trg, Trg nezavisnosti. Ovdje treba napomenuti i to da se konkursi za te lokacije od izuzetnog značaja najčešće raspisuju na osnovu vrlo površno pripremljenih, slabo definiranih i nestručno obrazloženih projektnih zadataka, pa nezadovoljavajuća kvaliteta ishoda zapravo i nije iznenađujuća.
*Hotel Podgorica / foto: Lazar Pejović
► Dakle, problem novog solitera uz hotel je podjednako arhitektonsko-urbanistički, koliko i pravno-politički. Koliko je upravo takva situacija uobičajena, odnosno na primjeru nebodera koliko je stručna i kulturna javnost bila ta koja je imala, ili nije imala, utjecaja na njegovu izgradnju?
KANA: Ni kulturna ni stručna javnost suštinski nije imala nikakav utjecaj na izgradnju, pa je tako objekt izgrađen, useljen i trenutno u korištenju iako je, nakon inicijalnog protesta nevladinog sektora i javnosti – peticiju protiv izgradnje nebodera je krajem 2015. godine za nekoliko dana potpisalo gotovo 1.500 građana – građevinsko-urbanistički inspektor konstatirao nepravilnosti u izdavanju građevinske dozvole, kao i u legalnosti samog planskog dokumenta u čijem je zahvatu sporni objekat, a Inženjerska komora je takođe uložila žalbu s navedenim nepravilnostima. U epilogu ni nadležni općinski sekretarijat, ni čelnici glavnog grada, ni nadležno ministarstvo, ni Uprava za zaštitu kulturnih dobara, pa čak ni sud kojem je upućena krivična prijava nisu reagirali ni jednim pravnim korakom. Dakle, sistem je zakazao, kako u okvirima svojih zakonskih obaveza, tako i u osnovama komunikacije s građanima u čijem interesu i za čiji račun bi trebalo da radi. Takav sistem služi upravo ovakvom sprovođenju nasilja u prostoru. Pravno-politički govoreći, Crna Gora se trenutno nalazi na prekretnici koja nudi šansu da ovakve prakse ostanu u prošlosti, odakle će biti udžbenički primjer toga kako ne treba postupati. I sistem koji je iznjedrio te prakse mora biti promijenjen, koliko god teško, sporo i bolno to zvučalo. U tom smislu, rušenje tog objekta simboliziralo bi rušenje sistema koji je omogućio njegov nastanak. Svjesni smo da u ovom trenutku i objekt i sistem, mada pogrešni, djeluju vrlo stabilno. To je izazov za cijelo društvo.
*Labud
► Hotel Podgorica nalazi se uz rijeku Moraču, u samom središtu grada. Čitav prostor uz rijeke je osobita vrijednost Podgorice. Kako se tretira?
KANA: Interesantno je da je Podgorica možda i jedini evropski glavni grad smješten na rijekama, pritom njih pet, a koji s rijekom nema nikakav odnos u urbanom smislu. Izuzev nekoliko rijetkih građevina, među kojima je i hotel Podgorica, komunikacije sa rijekom Moračom skoro da i nema, niti su građani na bilo koji urbanistički način upućeni na nju. Nekada su bili, o čemu svjedoče stare fotografije s kupališta u centru grada, ali i izvanredno oblikovana plaža “Labud” na obali Morače, djelo arhitekte Vukote Tupe Vukotića iz 1960. godine.
Danas je iz urbane memorije riječna obala skoro potpuno izbrisana. Potez Nemanjine obale tj. lijeve obale Morače, naspram hotela Podgorica, starija je urbana cjelina obilježena ostacima kamene utvrde Depadogen, kamenim mostom na ušću Ribnice u Moraču i pješačkom stazom koja silazi iz Stare varoši na samu vodu, odakle se pruža veličanstven pogled na hotel Podgorica i njegove terase s druge strane Morače. Ovo je jedno od dva mjesta u urbanoj matrici grada koje ostvaruje kontakt s rijekom. U zahtjevu upućenom Upravi za zaštitu kulturnih dobara (UZKD) još 2015. godine naveli smo da postoji jak razlog da se uz zaštitu hotela zaštiti kompletan taj potez, kao uspješan primjer integracije rijeke u jednu intimnu komunikaciju hotela i kamenih ostataka tvrđave u starom gradu, upravo zato što je projektantica hotela zidovima elegantno transponirala oblik i materijalizaciju tvrđave Depadogen na koju gleda, povezavši na taj način dvije obale, dva vremena, dva konteksta, dvije kulture mostom od pažljivog promišljanja konteksta. Uprava za zaštitu kulturnih dobara ni tada kao ni danas ovu važnu karakteristiku nije uzela u obzir, a sljepilo stručnih institucija u ovoj stvari nam daje do znanja da pored nedostatka volje iste pate i od ozbiljnog nedostatka stručnog znanja i osnovnog osjećaja za arhitekturu.
*Podgorica
► Kada bi opisali Podgoricu u pet zgrada, koje bi to bile i zašto?
KANA: Zgrada društveno-političkih organizacija, poznatija kao “Stara Vlada”, hotel Podgorica, zgrada Radio-televizije Crne Gore, zgrada Tehničkih fakulteta kao dobri primjeri, i onda zgrada tržnog centra Delta City kao vapaj da se tim nizom dočara jedan oštar rez i zaokret u pravcu razvoja kvaliteta arhitekture i prioriteta urbanizma, i potencira glavno dostignuće tog zaokreta.
*“Stara Vlada”
► Osobito ste angažirani na problemu izgradnje naselja uz park (brdo) Ljubović. Tamošnju betonsku džunglu nastalu zadnjih nekoliko godina, a radi se o čitavom kvartu ispod Ljubovića, čine objekti koji su već na prvi pogled nelegalni budući da takva izgradnja jednostavno nije mogla biti legalna. Primjer je to zone izrazito gustog i nekvalitetnog stanovanja, bez popratne infrastrukture, zapravo mjesta bez kvaliteta, a s problemima. Što sve karakterizira taj slučaj?
KANA: Taj slučaj karakterizira činjenica da su stanovnici jednog od novoizgrađenih podgoričkih kvartova konačno javno reagirali i požalili se na uvjete u kojima žive, a koji su direktna posljedica lošeg urbanističkog planiranja. Inicijativa je, dakle, došla od građana, koji su se početkom 2019. godine prvi put požalili na otvaranje novog gradilišta tik uz postojeće stambene zgrade. Izgradnja nove višekatnice na tom prostoru je za one koji već žive u tom kvartu značila gubitak svjetlosti i javnog prostora – oni su se, naime, nadali da će na toj parceli biti uređen park – ali i pogoršanje postojećih komunalnih problema kao što su konstantne prometne gužve i nedostatak parkinga. Gradonačelnik im je na žalbu odgovorio tako što ih je uputio na važeći urbanistički plan, i konstatirao da je nemoguće bilo što uraditi ako se radi o uredno planiranoj gradnji. Građani su zatim nastavili da svoj problem predstavljaju u medijima, a nedugo potom su kontaktirali i nas – KANA je inače organizacija prepoznata po tome što se rado uključuje u javne debate koje se tiču planiranja prostora, naročito kada je građanima potrebna stručna pomoć da razumiju urbanističke planove, planerske procese, i svoja prava u tom kontekstu.
Nakon analize detaljnog urbanističkog plana (DUP) i idejnog rješenja za spornu stambenu zgradu, identificirali smo niz nepravilnosti na koje smo odmah ukazali nadležnima. Međutim, nakon uvida u plan postalo nam je jasno da nije problem samo u toj jednoj zgradi – golim okom se moglo vidjeti da i okolni objekti, neki završeni a neki u izgradnji, krše planski dokument: negdje je prekoračena dozvoljena katnost, negdje parking nije uređen u okviru parcele, negdje su oko zgrada podignute nedozvoljene ograde. Zato smo nasumično izabrali nekoliko objekata, usporedili izvedeno stanje s planom, i u svakom primjeru našli značajne nepravilnosti. Ovaj svojevrsni elaborat smo stavili na uvid javnosti i medijima i proslijedili nadležnima, koji su nas nekoliko mjeseci kasnije obavijestili o tome da su, prateći naše nalaze, pokrenuli nekoliko prekršajnih i krivičnih postupaka. Istovremeno sa radom na ovoj analizi sproveli smo anketu među građanima koji žive u naselju ispod Ljubovića, u kojoj je sudjelovalo 254 ispitanika. Anketa je pokazala da je 70% ispitanih u potpunosti nezadovoljno kvalitetom javnih i zajedničkih prostora u naselju, dok je potpuno zadovoljnih bilo samo 1%. Uz to, anketa je pokazala da 72% ispitanih živi u svom stanu za koji i dalje otplaćuje kredit, dok 24% živi u stanu za koji su kredit već otplatili. Dakle, imamo zajednicu od koje se može očekivati da bude dugoročno zainteresirana za razvoj ovog kvarta i posvećena njegovom unapređenju. Angažiranost te zajednice u procesu sprečavanja nastavka gradnje loše za kvalitetu života u kvartu ispod Ljubovića potvrdila je riješenost građana da se ne mire s prvobitnom ravnodušnošću nadležnih, i to nas itekako raduje – pokazuje da su građani spremni da aktivno sudjeluju u borbi za svoja prava na kvalitetan životni prostor.
► Vaš je angažman tamo uzrokovao i konkretne pomake. Što se dogodilo?
KANA: Nakon brojnih analiza, nastupa u medijima i zahtjeva upućenih Glavnom gradu, pronađeno je rješenje: zgrada zbog čije izgradnje su se građani bunili biće izgrađena na drugoj parceli, u drugom dijelu grada, nakon razmjene parcela između Glavnog grada i investitora, dok će parcela ispod Ljubovića – prvobitno predviđena za gradnju – biti pretvorena u park. Osim toga, ovaj slučaj i javna diskusija koju je otpor prema spornoj gradnji ispod Ljubovića pokrenuo doveli su do toga da Glavni grad čitav DUP za ovo područje stavi van snage, jer je postalo očigledno koliko je gusta stanogradnja predviđena tim planom neadekvatna i koliko loše stambene i životne uvjete proizvodi. Ovako direktna veza između angažirane javnosti i promjene zvanične prostorne politike je nešto što očekujemo da ćemo viđati sve češće, jer građani počinju shvaćati da mogu da utječu na to kako se prostor u kojem žive planira i razvija. Borba u naselju ispod Ljubovića traje i danas, samo se njeno žarište preselilo na susjednu parcelu na kojoj je investitor bespravno sagradio objekt od sedam nadzemnih etaža. I u ovom slučaju podržavamo građane stručnim savjetima, komuniciramo s nadležnima, i čekamo epilog.
*City Kvart, u kojem ne postoje čak ni nogostupi / foto: Srđa Dragović
► Koliko i jesu li takve prostorne devastacije učestale, a ne iznimka u Podgorici? Koje su još najveće pojedinačne devastacije u Podgorici od neovisnosti?
KANA: Budući da tek sada isplivavaju problemi nastali još u periodu donošenja planske dokumentacije za ove problematične zahvate, a to je otprilike period od 2008. do 2012. godine, mi tek sad shvaćamo razmjere nestručnog, zlonamjernog i lošeg planiranja, a s tim povezane i loše prostorne politike naročito usmjerene na srozavanje kvalitete u arhitekturi u korist privatnog kapitala. Šteta je nemjerljiva čak i kada bi ovo bili izuzeci od pravila, a ne rak koji se nekontrolirano raširio po cijelom urbanom tkivu. Nažalost, osim solitera kod hotela Podgorica i zahvata plana u kojem se on nalazi, imamo neslavno velik broj kandidata za najgori arhitektonsko-urbanistički potez. Tu je tržni centar Delta City, uz koji je na nekadašnjem industrijskom zemljištu nikao i City Kvart koji, osim što je naselje bez uvjeta koje se parazitski kači na postojeću infrastrukturu, nudi slab kvalitet u arhitektonskom i građevinskom smislu i negativno utječe na širi urbani kontekst tvoreći policentričnost bez pokrića u smislu infrastrukture, pratećih javnih i kulturnih sadržaja, zelenih površina i bilo kakve razvojne ideje osim stihijskog dodavanja stambenih zgrada bez kraja i konca.
Zatim je uz isti, dokazano loš potez po planskom dokumentu nastalom u istom periodu, uz Delta City izgrađen još jedan betonski kvart – Central Point, koji se od City Kvarta razlikuje jedino po skoro duplo većoj visini, dakle po gustini izgrađenosti i naseljenosti. Po ovom modelu na drugom kraju grada, u naselju Zagorič, između rijeke Morače i brda Gorice, uglavljen je još jedan gusto izgrađen kvart nakačen na postojeću infrastrukturu, maštovitog naziva City Key, što je dosta ironično ako znamo što je zapravo kej. Ovo su samo neki primjeri izgradnje kompletnih blokova betonskih zatvora čije jedinice uglavnom nemaju kome da budu prodate, naročito uzevši u obzir nerazumne cijene kvadrata i vještačku inflaciju tržišta nekretnina koju su u Podgorici, naročito u navedenim kvartovima koji su promovirani kao “ekskluzivni”, stvorili trgovci nekretninama. Za sve ove kvartove zajedničko je to da su nastali na lokacijama nekadašnjih tvornica koje su prvo privatizirane pa zatvorene kroz stečajne postupke, ili na privatiziranim prostorima vojnih kasarni koje su nekada bile u vlasništvu Ministarstva odbrane. Osim ove generalne prenamjene negrađevinskog zemljišta u prostor za sasvim nove stambene kvartove, planska dokumentacija donesena u istom periodu predviđa i izgradnju novih objekata usred već izgrađenih kvartova, u dvorištima postojećih zgrada, na zelenim površinama namijenjenim tim zgradama još prije nekoliko decenija, otimajući ionako nedostatan parking prostor, zelene površine, opterećujući škole, vrtiće i zdravstvene ustanove, a nerijetko zaklanjajući i sunce i pogled na nebo.
*Blok V., primjer izgradnje u vremenu socijalističke Jugoslavije / foto: Sonja Dragović
► Stanogradnja očito dominira izgradnjom. Kakve su brojke?
KANA: Po tome kako je gradnja u Podgorici planirana i izvođena u posljednjih petnaestak godina, reklo bi se da odgovornima nije jasno da zelene, javne i zajedničke površine u gradu moraju da postoje, da budu njegovane i da se razvijaju – da nijesu puko neizgrađeno zemljište koje čeka “valorizaciju”. Sve ovo dovelo je do toga da u važećem Prostorno-urbanističkom planu Podgorice, usvojenom 2014. za period do 2025. godine, bude naznačeno da je u planskoj dokumentaciji usvojenoj do 2014. godine planirano oko 110.000 stanova, što je za oko 35.000 stanova više nego što bi, na osnovu demografskih projekcija, bilo potrebno izgraditi u Podgorici do 2025. godine. Prema preporukama iz ovog planskog dokumenta, kojim bi svi planovi nižeg reda trebalo da budu usuglašeni, u periodu nakon 2014. gradnja stanova trebalo je da bude jako selektivna, a postojeći planski dokumenti revidirani. Ove smjernice, pogađate, nisu poštivane – ekspanzija stambene izgradnje je nastavljena, na uštrb zaštite životne sredine, razvoja javnih usluga i sadržaja i kvaliteta života građana.
*Podgorica se zvala Titograd od 1946. do 1992. godine.
► Podgorica je moderan grad. Koliko se taj zapravo utemeljiteljski sloj i svi drugi danas vide i osjete?
KANA: Nakon užasnih razaranja koja je pretrpjela u Drugom svjetskom ratu, Podgorica je praktično nanovo izgrađena u drugoj polovini dvadesetog vijeka, što se lako može pročitati iz njene ortogonalne urbane matrice i – na žalost, sve manje – dominantne arhitektonske forme.
Naselja koja su formirana u tom periodu, među kojima je vjerojatno najpoznatije Blok V arhitekte Milete Bojovića i urbaniste Vukote Tupe Vukotića, i dalje predstavljaju idealan balans između funkcije stanovanja, zelenih površina, javnih usluga i komercijalnih sadržaja. Tome u prilog govori i podatak da bi, prema anketi koju smo lani sprovodili u novom naselju ispod Ljubovića, više od pola žitelja tog naselja voljelo da živi u jednom od modernističkih kvartova, pri čemu kao razloge za to navode bolje isplaniran prostor, više zelenila, uređene javne površine i adekvatno rastojanje između stambenih objekata. Međutim, utjecaj modernističkog perioda zapravo se najviše ogleda u javnim prostorima i objektima koji su tada formirani i izgrađeni: javni parkovi, uključujući park-šumu Gorica, sportski centar Morača, Kliničko-bolnički centar, niz prostora posvećenih kulturi i umjetnosti.
Mjeru u kojoj se i danas oslanjamo na ove prostore oslikava podatak da je u Podgorici nakon 1990. vrlo malo uloženo u razvoj novih objekata kulture. Ovdje je zanimljivo pomenuti da je zgrada Gradskog kazališta trenutno u izgradnji, započetoj prije par godina i to po projektu koji nije pobijedio ni na kakvom konkursu, već je u Glavni grad pristigao kao “poklon” jednog lokalnog arhitektonskog biroa. To adekvatno ilustrira neozbiljan, ad-hoc pristup objektima od javnog značaja, koji gradske vlasti prakticiraju tokom posljednjih nekoliko desetljeća. O transparentnosti procesa i uključivanju zajednice da i ne govorimo.
*Kvart Preko Morače / foto: Balša Strugar
► Podgorica prolazi značajnu transformaciju. Najavljena je i skora rekonstrukcija glavnog gradskog trga. Što sve taj primjer govori o načinu funkcioniranja sustava?
KANA: Glavni gradski trg je kao dragocjen prostor u samom epicentru grada predložen za rješavanje konkursom, kao što je i red. Međutim, u samom startu se pojavio prvi dokaz suštinske nezainteresiranosti i nestručnosti raspisivača konkursa – projektni zadatak je izrađen na nivou neke manje bitne vježbe za studente arhitekture. Ovim traljavo urađenim poslom raspisivač je pokazao potpunu nespremnost da se načini iskorak i da se konačno ozbiljno pristupi analizi i rješavanju bilo kojeg od mnogih problema zadate lokacije. Uz to, čelnici Glavnog grada su dotični trg zamislili da adaptiraju u okviru javno-privatnog partnerstva, nudeći investitoru u zamjenu za investiciju u javni prostor trga nekoliko nivoa podzemnih garaža i poslovne prostore ispod kompletne površine trga. Dakle, investitor dobiva basnoslovno vrijednu kvadraturu u samom centru grada, a općina i građani dobivaju ono što su i imali – trg. Nećemo ulaziti u analizu kvalitete pobjedničkog rješenja – mada su građani već javno i glasno izrazili svoje mišljenje – samo ćemo reći da je zamišljeni trg ispao manji od postojećeg, a vizualno i komunikacijski je “okrenuo leđa” postojećim objektima i ulicama, te na taj način ograničio i kretanje i vizure, zatvorio se u sebe. Nakon objavljivanja pobjedničkog rješenja saznali smo da ga, između ostalih, potpisuje i arhitekta zaposlen u čuvenom birou OMA. U kontekstu niza, blago rečeno, neadekvatnih konkursnih rješenja koja su u posljednje vrijeme ponudila zvučna imena svjetske arhitektonske scene u konkursima za zapadni Balkan, to nas navodi da se zapitamo o ozbiljnosti pristupa u projektiranju za “naše prostore”, o načinu na koji današnji odnos centra i periferije biva fiksiran kroz neadekvatne a skupe arhitektonske projekte koje ne samo da nije poželjno preispitivati, nego bi još trebalo da na njima budemo ponizno zahvalni. Kao kad nam proizvođači Nutelle kažu da u recept za naše tržiste stavljaju manje lješnjaka a više šećera jer su, eto, njihova istraživanja pokazala da mi volimo slatko.
*Trg nezavisnosti, aktualno stanje i projekt
► U kojoj mjeri civilno društvo, bilo neformalne inicijative, bilo nevladine organizacije, danas imaju uspjeha vezano uz prostorne probleme u Crnoj Gori? Osim vašeg rada, postoje li neki primjeri koje bi izdvojili, i postoje li neke lokalne specifičnosti u pristupima nekih od tih lokalnih borbi za javni interes?
KANA: Civilno društvo dokazano postaje sve više svjesno važnosti prostora i posvećeno prostornim borbama. Tijekom prethodne godine svjedočili smo upornosti i istrajnosti protesta protiv formiranja vojnog poligona na planini Sinjajevini, čiji je epilog bilo 50 dana i 50 noći neprekidne straže mještana koji svoj položaj nijesu napustili ni kada su temperature pale daleko ispod nule, i koji su prekinuli protest tek kada im je iz Ministarstva odbrane obećano da do najavljenih vojnih aktivnosti neće doći. Odličan primjer je i borba protiv izgradnje malih hidroelektrana koja je i u Crnoj Gori izuzetno aktivna, a u posljednje vrijeme i sve više umrežena s regionalnim nastojanjima da se ova vrsta eksploatacije prirodnih resursa konačno zaustavi. Što se tiče urbanih prostora, postoji niz važnih organizacija i zanimljivih inicijativa, od NVO Expeditio iz Kotora koja postoji od 1990-ih i za sve to vrijeme aktivno radi na osnaživanju lokalnih zajednica, prepoznavanju njihovih prostornih potencijala i usmjeravanju tih potencijala ka održivom razvoju, preko Mediteranskog vrta u Podgorici kojim upravlja lokalna zajednica stručnjaka i volontera, do “Čempres revolucije” u Baru koja je pokrenula hiljade ljudi na protest protiv nasilnog odnosa vlasti prema urbanom zelenilu i isključivanja građana iz procesa donošenja odluka o prostornom razvoju. Prošle godine je u izdanju Instituta za urbane politike iz Beograda iz štampe izašla knjiga na ovu temu, Spaces of Commoning (“Prostori zajedničkog”), u kojoj je obrađeno nekoliko zanimljivih primjera urbanih borbi za zajedničke prostore u Srbiji, Crnoj Gori i na Kosovu. Slučajeve iz Crne Gore analizirale su Tatjana Rajić iz NVO Expeditio i naša Sonja Dragović, pa je ovom prilikom preporučujemo vašim čitaocima.
*Poluotok Zavala u Budvi / foto: Marianne van Twillert-Wenneke
► Crna Gora, kao i Hrvatska, uvelike ovisi o turizmu. To prate i teške devastacije obale, primjer čega je npr. skupa favelizacija poluotoka Zavala u Budvi. Kako vidite da će izgledati crnogorska obala za 25 godina?
KANA: Zavala je, nažalost, jedan od mnogih primjera. Boka Kotorska je godinama pod velikim pritiskom – imamo, recimo, slučaj Kostanjice, gdje je zbog gradnje apartmanskog naselja kojom su devastirani i prostor i pejzaž reagirao i UNESCO. Tu je i gradnja na poluotoku Luštica, čiji je rezultat to da Luštica sada izgleda onako kako Mediteran zamišlja netko tko nikada nije bio na Mediteranu – i tko se uz to ne razumije u arhitekturu i urbanizam. Vjerojatno je suvišno i reći da sve ove projekte prate sumnjivi procesi planiranja i dobivanja dozvola za gradnju i neodgovoran odnos prema životnoj sredini; npr. nedavno je otkriveno da je u procesu izgradnje umjetnih plaža na Luštici trajno uništeno nekoliko podvodnih pećina, vrijednih staništa endemske flore i faune. Najnovije vijesti s crnogorskog primorja tiču se početka ispitivanja potencijalnih nalazišta nafte i gasa, za što tek ne znamo kakve posljedice može imati – znamo samo da Crna Gora nema resurse, ni financijske ni ljudske, da se izbori s bilo čime što bi u tom procesu pošlo po zlu. Znamo i to da je i taj poduhvat potrage za naftom samo posljednji u nizu pokušaja da se dođe do novog prirodnog resursa, novog izvora brze zarade, nakon što je prethodni izvor – prostor – tako grubo devastiran i potrošen tijekom protekle tri dekade. Sve čime bi planeri i građevinari trebali baviti u narednom periodu na primorju jest sanacija učinjene štete. Ako bi bili optimistični, čak bismo mogli reći da nam je pandemija dala priliku da razmotrimo opasnosti pretjeranog oslanjanja na turizam i da napravimo zaokret k održivijim granama primorske privrede. Ali, nismo optimistični… No ipak, uvjerenje da je moguće pametnije i održivije planiranje prostora i upravljanje prostornim razvojem nas ne napušta. Borba se nastavlja.
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Sonja Dragović, Srđa Dragović, Lazara Pejović, Balša Strugar, Marianne van Twillert-Wenneke, arhivske i drugi slobodni izvori
Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma.
Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.
Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
https://vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
https://vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
https://vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/
https://vizkultura.hr/intervju-martina-ivanus/
