Prije nekoliko dana, na otvorenju izložbe finalist(ic)a Nagrade Radoslav Putar u splitskom Salonu Galić, proglašena je ovogodišnja laureatkinja: Lana Stojićević! Podsjećamo, ulazak u finale ove nagrade izborili su i Vitar Drinković, Jelena Lovrec i Ivana Tkalčić, a nedavno smo objavili i dvodijelni intervju što ga je s ovogodišnjim finalisti(ca)ma vodila naša suradnica Maja Flajsig (1. dio, 2. dio). Ovo najvažnije nacionalno priznanje mladim umjetnicima dodijeljeno je dvadesetu godinu zaredom, a žiri nagrade koju je 2002. pokrenuo Institut za suvremenu umjetnost ove godine činili su Damir Sobota, Jasminka Babić, Michal Koleček, Neva Lukić i Chelsea Pierce.
*Lana Stojićević
Šibenska umjetnica sa splitskom adresom Lana Stojićević diplomirala je slikarstvo 2012. na Umjetničkoj akademiji u Splitu (UMAS), gdje danas radi kao asistentica, vanjska suradnica, na Odsjeku za likovnu kulturu i likovnu umjetnost. Od 2011. godine izlagala je na velikom broju izložbi u Hrvatskoj i u inozemstvu, a za svoj je umjetnički rad primila više nagrada, nominacija i priznanja. Radovi joj se nalaze u vise javnih i privatnih zbirki. Najčešće koristi medij fotografije, tekstila i arhitektonske makete. Njezini radovi tematski reflektiraju tipične simptome društvenih promjena, posebice u regiji u kojoj živi, gdje se turizam, urbanistička izgradnja i “apartmanizacija” nekontrolirano šire, utječući na promjenu kulturnih, društvenih ekonomskih i ekoloških odnosa. “Arhitektura je široka tema koja bi se trebala ticati svakoga, jer je svi konzumiramo, i koja na koncu ocrtava odnos prema zajedničkom prostoru”, kazala je ova umjetnica u razgovoru s Petrom Šarin, objavljenom prije nekoliko godina na Vizkulturi.
“Arhitektura koja danas nastaje, kao i ona koja danas propada, može nam mnogo toga reći o suvremenom društvu. Zato su česta tema mojih radova razni prostorni fenomeni i problemi. Na neki način hakiram medij stručne i utilitarne arhitektonske makete s namjerom da imaginiram potencijalne stvarnosti neke postojeće građevine ili propitujem mogućnosti neizvedive ili utopijske arhitekture”, objasnila je u nedavnom razgovoru s Majom Flajsig.
*”Crno brdo”, 2015. / više o projektu čitajte ovdje
Njezine radove više smo puta predstavljali na Vizkulturi: o recentnom Betonicusu pisali smo ovdje, o Projektu Villa Roza ovdje, a Crno brdo predstavili smo ovdje. Povodom izložbe Sunny Side u zagrebačkoj Galeriji PM Lana nam je svojevremeno otkrila više o istoimenom radu koji koristi vizualne narative o budućnosti kako su ju zamišljale prošle generacije, u priču upliće Orsona Wellesa i Oju Kodar, da bi uputio na stanje modernističke baštine danas. Pisali smo prije nekoliko godina i o njezinom radu Strukture prikrivanja (link), a predstavili smo i nedavne vizualne zapise (razglednice) koje je ova autorica realizirala tijekom boravka na rezidencijalnom programu Tri isplova na Visu (link).
“U mojoj umjetničkoj praksi tema određuje medij, koji zatim pokušavam povezati s određenim narativima koji se stvaraju oko djela. U posljednje vrijeme često koristim fotografiju jer reprezentira stvarnost u koju je moguće intervenirati i pritom konstruirati vlastite začudne narative, kako sam primjerice radila u Sunny Side i Crnom brdu. To podrazumijeva da u pripremi izrađujem rekvizite, kostime ili makete za fotografiranje. Sviđa mi se mogućnost paralelnog baratanja s nekoliko medija, iako je finalni produkt izveden u obliku inscenirane fotografije”, opisala je Lana Stojićević svoju stvaralačku metodologiju u intervjuu s Petrom Šarin.
*”Fasada”, 2018.; “Projekt Villa Roza”, 2016. / više o projektu čitajte ovdje
Izložba finalista drugu godinu zaredom organizira se u suradnji s HULU Split, a u izložbenom prostoru Salona Galić može se razgledati do 3. srpnja. Nagrada nazvana po našem iznimno značajnom povjesničaru umjetnosti i likovnom kritičaru Radoslavu Putaru, čija se 100. godišnjica rođenja navršava 20. srpnja, dio je međunarodne mreže YVAA – Young Visual Artists Awards koju čine organizatori sličnih nagrada u 12 europskih država. Nagrada uključuje dvomjesečni boravak u New Yorku u organizaciji Residency Unlimited, mogućnost produkcije multioriginala zahvaljujući Galeriji S iz Koprivnice, samostalnu izložbu u Institutu za suvremenu umjetnost u Zagrebu i mjesto u žiriju za dodjelu nagrade iduće godine.
Na izložbi finalista Lana Stojićević izlaže svoj najrecentniji i, kako sama kaže, najkompleksniji rad dosad – Betonicus. “Rad Betonicus nadovezuje se na moj interes za raznolike arhitektonske scenografske strategije koje su korištene u javnom prostoru, poput pokušaja postizanja iluzije pomoću lažnih kamenih neotradicijskih fasada. Proces rada je započeo istraživanjem skladišta scenografija i kostima Hrvatskog narodnog kazališta u Splitu, kao i opće povijesti kazališta, scenografije i kostimografije, a završio osmišljavanjem tragedije o betonskom stupu koji sanjari o tome da je svoj antički izvornik. Okidač ideje bio je scenografski princip izmjene materijala i reprezentacije u kontekstu neostilova. Time se arhitektura može povezati s kazalištem jer neostil glumi ono što nije, ulazi u ulogu povijesnog stila koji oponaša. Praizvedbu smještam na Peristil, koji svako ljeto postaje kazališna pozornica, pa tako maketa scenografije imaginarne tragedije na neki način postaje i maketa devastiranog Peristila”, pojasnila je umjetnica u nedavnom razgovoru s Majom Flajsig.
*Lana Stojićević, “Betonicus”, 2020. / više o projektu čitajte ovdje
