Izgrađen 1963. godine u sklopu tada vojnog odmarališta Kupari, hotel Pelegrin jedna je od najznačajnijih realizacija arhitekta Davida Fincija. Uz dvije rezidencijalne vile u susjednoj uvali od istog autora, Pelegrin predstavlja i najznačajniju arhitektonsku baštinu Kupara, a svojim dosezima nadilazi lokalno značenje. Zajednička inicijativa nekoliko strukovnih društava za status kulturnog dobra RH za Pelegrin pokrenuta je 2017. godine na poticaj Društva arhitekata Dubrovnik, ali i odbijena od nadležnog Ministarstva kulture.
O inicijativi i argumentima za spas Pelegrina govori arhitekt Božo Benić, predsjednik Društva arhitekata Dubrovnik.
Intervju je dio serije o modernističkoj baštini Hrvatske i Sredozemlja u suradnji projekta Motel Trogir i portala Vizkultura.
*Božo Benić
► Čini se da je pandemija bolesti Covid-19 privremeno zaustavila za 2020. godinu najavljeno rušenje kompleksa Kupari, pa tako i hotela Pelegrin arhitekta Davida Fincija. Objekt je to za koji su sva relevantna strukovna društva u Hrvatskoj podržala inicijativu Društva arhitekata Dubrovnik da se sačuva, odnosno proglasi zaštićenim kulturnim dobrom RH. Zašto ta inicijativa (još) nije uspjela?
Božo Benić: Ne bih rekao da su pandemijske okolnosti utjecale na početak radova u Kuparima, posebice jer na dubrovačkom području građevinski sektor još uvijek nije osjetio značajniju krizu. Godinama se već najavljuje reurbanizacija turističkog sklopa u Kuparima, a rokovi se neprestano pomiču. Dovoljno je samo pogledati recentne najave kojima je za ožujak 2021. bio najavljen početak geomehaničkih ispitivanja terena. Već smo u drugoj polovici travnja, a od svega toga još uvijek ništa. No to i ne iznenađuje ako znamo da se nisu poštovale čak niti neke ranije odluke. Primjerice, u Odluci o izradi Urbanističkog plana uređenja „Kupari I“ usvojenoj još u kolovozu 2016. godine stajalo je kako je planirani rok za izradu Plana najviše 8 mjeseci, no isti se naposljetku na javnoj raspravi pojavio tek krajem listopada 2019. Međutim, ono na što treba skrenuti pozornost jest kako je u toj istoj Odluci bilo navedeno da „za izradu UPU-a nije potrebno pribavljati posebne stručne podloge, s obzirom na to da se postupak izrade može provesti temeljem podataka, planskih smjernica i propisanih dokumenata, koja će dostaviti nadležna tijela i pravne osobe s javnim ovlastima iz svog djelokruga“. Drugim riječima, za područje Kuparske doline koje predstavlja vrijednu arheološku zonu na kojemu se početkom 20. stoljeća nalazio jedan od najvažnijih industrijskih pogona na dubrovačkom području – velika parna tvornica za proizvodnju opeke koju su kasnije kupili Česi i nakon Prvoga svjetskog rata na njezinu mjestu izgradili luksuznu turističku oazu – Odlukom o izradi UPU-a nije bila propisana prethodna izrada ama baš nikakve stručne podloge.
*Kupari 1958. godine / arhiva B. Benića
Skandalozno je i da Plan koji je predstavljen na javnoj raspravi uopće nije bio dobio pozitivno mišljenje nadležnog konzervatorskog odjela. Osim toga, zbog proceduralne pogreške nositelja izrade, Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja u prosincu 2019. zatražilo je ponavljanje javne rasprave. U međuvremenu, na samom kraju postupka promptno se izrađuje konzervatorska podloga. Premda ona nije uključila najnovija saznanja koja se tiču povijesnog pregleda i prostornog razvoja turističkog sklopa, ipak je ponudila kakvu-takvu evaluaciju kulturne baštine s prijedlogom konzervatorskih smjernica. Tako se za hotel Pelegrin kaže: „Svi navedeni parametri koji uključuju ikoničku vrijednost zgrade i njenu postavu u prostoru te stanje i održivost arhitektonskog sklopa hotela Pelegrin, ukazuju na potrebu sagledavanja odgovarajućeg pristupa investitora i projektanta u smislu uspostave kvalitetnog turističkog sadržaja na predmetnoj lokaciji. U slučaju bilo koje vrste zahvata vezanog za arhitektonski sklop, potrebno je izraditi detaljnu dokumentaciju što uključuje arhitektonsku snimku postojećeg stanja i foto dokumentaciju koja, osim nužnog dokumentiranja za potrebe zahvata, treba osigurati i mogućnost znanstvenih obrada i upoznavanja javnosti o vrijednostima i dosezima arhitekture 60-ih u Hrvatskoj.“
*Razglednica iz 1990. godine / arhiva B. Benića
U ponovljenoj javnoj raspravi koja je započela krajem prosinca 2019. godine, Konzervatorski odjel u Dubrovniku traži da se Plan uskladi s provedenom evaluacijom prostora i pojedinačnih građevina, te da se u tekst Plana unese sljedeći članak: „U skladu s odredbama Prostornog plana uređenja Dubrovačko-neretvanske županije i Prostornog plana uređenja Općine Župa dubrovačka, te visokom valorizacijom hotela Pelegrin u kontekstu ostvarenja moderne, nužno je prije početka bilo kakvih zahvata na hotelu Pelegrin izraditi detaljan arhitektonski snimak postojećeg stanja prema usvojenoj metodologiji dokumentiranja kulturnih dobara u mjerilu 1:50. Izrađena dokumentacija treba biti usvojena od strane nadležnog Konzervatorskog odjela“. Međutim, u tom trenutku stiže tumačenje iz vrha Ministarstva kulture, koje suprotno mišljenju Konzervatorskog odjela u Dubrovniku već izrađenu snimku hotela koja je sastavni dio projekta uklanjanja, prihvaća kao arhitektonsku snimku postojećeg stanja, iako ona nije izrađena prema spomenutoj metodologiji. Tako se odbacuje čak i onaj minimum koji bi omogućio bolje razumijevanje cjelokupnog puta razvoja naše arhitektonske misli. No u Ministarstvu se na tome ne zaustavljaju, već sve zainteresirane za istraživanje vrijednosti hotela Pelegrin upućuju samo na „znanstvenu analizu arhivske dokumentacije“. Očigledno je dakle da je jedini cilj od samoga početka bio što prije srušiti hotel i time okončati bilo kakve daljnje rasprave i nastojanja da ga se pokuša zaštititi kao kulturno dobro. Pelegrin je inače u godinama nakon Domovinskog rata bio u uporabi od strane Hrvatske vojske, a prava devastacija započela je tek njezinim povlačenjem početkom 2000-ih kada je cijeli kompleks u Kuparskoj dolini ostavljen bez ikakva nadzora i posljedično totalno devastiran. Zato bih rekao da se rušenjem hotela očigledno nastoji prikriti ne samo vlastita sramota i sve prepustiti brzom zaboravu, već se i pred interes kulturne baštine stavlja poslovni interes koji je poništava.
*Kupari danas / foto: B. Benić
► Što je aktualnim planom u Kuparima predviđeno?
Božo Benić: Nedugo nakon naše inicijative 2017. kada smo se prvi put javno očitovali o slučaju Pelegrin počeli su pritisci kako bismo se u budućnosti suzdržali od bilo kakvih javnih istupa na ovu temu. Bez obzira na to, mi smo ponovno reagirali i u ponovljenoj javnoj raspravi uputili svoje primjedbe i apel Općini Župa dubrovačka, Ministarstvu kulture, Ministarstvu državne imovine, Ministarstvu graditeljstva i prostornog uređenja, stručnom izrađivaču predmetnog plana, te investitoru. Primjedbe i apel su opet supotpisali Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske.
Na naše primjedbe odgovorio nam je tek nositelj izrade, što je uostalom njegova zakonska obveza, dok nam je Ministarstvo graditeljstva poručilo kako je „prostorno-planska valorizacija hotela Pelegrin rezultat samostalnog odlučivanja nositelja izrade, stručne valorizacije od strane stručnog izrađivača predmetnog prostornog plana i stručne valorizacije Ministarstva kulture“, te da „Ministarstvo graditeljstva i prostornog uređenja u okviru svoje nadležnosti ne može utjecati na navedeni dio postupka izrade i donošenja prostornog plana“.
Plan je naposljetku usvojen u veljači 2020. godine i od tog trenutka teče rok investitoru od dvije godine za izradu cjelokupne projektne dokumentacije i pet godina za realizaciju projekta. Ne bih se posebno osvrtao na pritiske, neprimjerene telefonske pozive, koji su uslijedili nakon sjednice općinskog vijeća i kontinuirane pokušaje dezinformiranja javnosti i nastojanja da se naruši osobni integritet čelnih ljudi Društva samo zato što su se usudili javno izreći drugačije mišljenje i upozoriti na uporno zaobilaženje ne samo temeljnih strukovnih načela upravljanja prostorom, već i na odnos nadležnih službi prema vrijednoj kulturno-povijesnoj baštini. Stoga smo osobito zahvalni Udruženju hrvatskih arhitekata, Hrvatskoj komori arhitekata, Društvu povjesničara umjetnosti Hrvatske i nastavnicima Arhitektonskog fakulteta u Zagrebu koji su se u zajedničkom očitovanju suprotstavili takvim istupima.
*Hotel Pelegrin / foto: Morana Rozić
Što se predmetnog Plana tiče, ovim putem još jednom treba ponoviti kako su sva strukovna društva i institucije koje prate razvoj situacije u Kuparima u svim svojim javnim istupima uvijek davali punu potporu nastojanjima da se zapuštena i devastirana zona nekadašnjega vojnog odmarališta konačno stavi u funkciju. To uključuje i nesmetano rušenje najvećega dijela građevina koje nemaju istaknutu vrijednost. No to ne znači da struka neće ne upozoravati na nepravilnosti koje uočava.
Koncept projekta Kupari I podrazumijeva gradnju dva hotela. Jedan se planira na mjestu gdje je danas Pelegrin, a on bi bio kategoriziran kao vrsta hotel iz skupine hotela prema Pravilniku o razvrstavanju, kategorizaciji i posebnim standardima ugostiteljskih objekata iz skupine hoteli. Drugi hotel planira se na mjestu gdje je danas Goričina, a on bi bio kategoriziran kao vrsta turističko naselje iz skupine hoteli, također prema odredbama već spomenutog Pravilnika. Plan predviđa i obnovu hotela Grand, a u kojem bi se nalazili popratni sadržaji budućeg turističkog kompleksa.
► Koji su glavni argumenti u prilog spasa Pelegrina?
Božo Benić: Da bi se u potpunosti mogla razumjeti vrijednost hotela bila bi potrebna duža elaboracija, no ono što je vrlo važno istaknuti okolnosti su i kontekst unutar kojih dolazi do njegove izgradnje. Naime, razdoblje kraja pedesetih i početka šezdesetih godina doba je velikoga gospodarskog procvata, koji u stopu prati intenzivna izgradnja diljem Jugoslavije. Arhitektonski modernizam asimiliran je u glavne procese razvoja izgrađenog okoliša u cijelom svijetu, što posredstvom stranih arhitektonskih revija pomno prati i domaća scena, koja u povoljnim materijalno-ekonomskim uvjetima ostvaruje niz zapaženih projekata i vrijednih realizacija. Serija tih i takvih ostvarenja započinje i u turističkoj izgradnji, a otvaraju je upravo projekti u Kuparima koje potpisuje vrlo mladi, ali u to vrijeme već afirmirani sarajevski arhitekt David Finci.
Nedugo nakon što je diplomirao 1955. godine, Finci je kao projektant Sarajevske vojne oblasti počeo raditi na projektu obnove i modernizacije odmarališta u Kuparima kojim su sve do 1948. upravljali Česi. Godine 1958. Finci je konačno i predstavio Investicioni program za izgradnju Vojnog odmarališta „Plavi Jadran“ u Kuparima s popratnim urbanističko-arhitektonskim rješenjem i idejnim projektima za čak sedam građevina. Premda je taj plan naknadno izmijenjen i uvelike reduciran, pri čemu su se promijenile tj. proširile granice njegova obuhvata, na njegovim je postavkama 1962. izgrađen prvi Fincijev hotel s kavanom i lounge barom – hotel Goričina, a godinu dana kasnije i hotel Pelegrin. Ta dva hotela, zajedno s dvjema rezidencijalnim vilama u susjednoj uvali, jedine su Fincijeve realizacije na našim prostorima, budući da je on već 1966. otputovao na stručno usavršavanje u New York odakle se naposljetku nikada nije vratio. U SAD-u je ostvario blistavu karijeru, izgradivši diljem zemlje niz javnih, sportskih, turističkih, zdravstvenih, sveučilišnih i drugih kompleksa.
*Kupari 1963. godine / arhiva B. Benića
► Gdje je Pelegrin u njegovu opusu?
Božo Benić: Što se tiče hotela Pelegrin, on je jedinstveno i tipološki inovativno arhitektonsko djelo, čija je estetika nedvojbeno u rangu onodobnih internacionalnih tendencija. Riječ je o monumentalnom zdanju izvedenom u apstraktnoj formi obrnute krnje piramide i u potpuno novoj tipologiji otvorenoga jednotraktnoga galerijskog sustava s reprezentativnim atrijem. Dovoljno je razmotriti odnos čvrstog volumena zgrade i njezina unutarnjeg dvorišta kroz koje slobodno struji zrak kroz bočne otvore. Odmah se uočava kako je riječ o vrlo domišljatu odgovoru na lokalne klimatske uvjete, ali i na socijalni život velikog hotela. Te 1963. kada je izgrađen hotel je bio volumenom i kapacitetom najveći na Jadranu, a kritika ga je odmah opisala kao „rijetko arhitektonsko djelo koje od projekta do izvrsne izvedbe stoji daleko iznad jugoslavenskog prosjeka kao jedinstven suvremeni objekt po koncepciji, funkciji, materijalu i izrazu“. Zbog svega toga njegovu je autoru Društvo arhitekata Sarajeva dodijelilo godišnju nagradu.
Kada su prije nekoliko godina za mišljenje o Pelegrinu novinari upitali našega istaknutog arhitekta i kritičara arhitekture Maroja Mrduljaša, on je naglasio kako nije nužno štititi sve hotele i svaku modernističku arhitekturu, ali kako mi u Hrvatskoj imamo barem desetak kanonskih djela koja bi trebalo zaštititi više-manje u izvornom stanju. U ta djela ubrojio je i Pelegrin, za koji je izjavio kako je riječ o „herojskoj gesti kakvoj je teško naći pandana: obrnutoj piramidi dramatično postavljenoj na hridi“. Pritom je istaknuo kako je „upravo iz tog napetog, dinamičnog, kontrastnog, pa ipak skladnog odnosa prirode i arhitekture stvorena jedinstvena kulturno-urbana vrijednost“, potpuno ispravno zaključivši da Pelegrin ne smeta budućem razvoju Kupara kao turističkog resorta, budući da ondje ima sasvim dovoljno prostora za razne oblike novih intervencija. Mrduljaš je naposljetku u svom osvrtu sažeo i sve ono o čemu Društvo arhitekata Dubrovnik godinama govori – „hotel Pelegrin je arhitektonska ikona koje se i danas traže u arhitekturi, koje su nositelji modernih i suvremenih identiteta, zbog čega bi svaki suvisliji investitor, pa i projektant-urbanist, trebali spontano, čak i bez konzultacija stručnjaka osjetiti kakav je to kulturni i simbolički kapital, a o nadležnim službama da i ne govorimo“. Ja bih na to još dodao da je još jedno pitanje koje se ovdje postavlja koliko su uopće svijest i moral onih koji su u procese u Kuparima uključeni, bilo da su donositelji odluka bilo da su graditelji, sposobni i kadri shvatiti to kao etički čin i pozitivnu stvaralačku mogućnost.
*Hotel Pelegrin – razglednica iz 1969. godine / arhiva B. Benića
► Nedvojbeno je da znanstveni argumenti u prilog Pelegrina kao značajne arhitekture postoje. S druge strane, argument Ministarstva kulture koje odbacuje inicijativu s obrazloženjem da takvih argumenata nema, nedvojbeno ukazuje da znanstveni argumenti nisu ti koji o slučaju odlučuju, već samo i isključivo oni politički. Kako to komentirate?
Božo Benić: U pravu ste kada primjećujete kako znanstveni argumenti nisu ti koji o ovom slučaju odlučuju, unatoč tome što je u Zakonu o prostornom uređenju kao jedno od sedam temeljnih načela prostornog uređenja navedeno upravo uvažavanje znanstveno i stručno utvrđenih činjenica. Ponovno bih se na trenutak vratio na Odluku o izradi Urbanističkog plana uređenja „Kupari I“, u kojoj se kao pravna osnova za izradu i donošenje spomenutog plana uz ostalo navode tri važna dokumenta – Sporazum o utvrđivanju uvjeta i obveza za realizaciju projekta „Kupari I“ između Republike Hrvatske i Općine Župa dubrovačka iz studenog 2015. godine, zatim Odluka Vlade Republike Hrvatske o izboru investitora i davanju koncesije na pomorskom dobru u svrhu izgradnje i gospodarskog korištenja plaže na dijelu k.o. Brašina, a u svrhu realizacije turističkog razvojnog projekta Kupari na lokaciji Kupari I u Općini Župa dubrovačka iz iste godine, te konačno Ugovor o realizaciji projekta Kupari I između Republike Hrvatske i investitora, tvrtke Avenue ulaganja d.o.o. iz ožujka 2016. Već je spomenutim Sporazumom između RH i Općine Župa dubrovačka utvrđen kapacitet od 1500 ležaja, kao i obveza uklanjanja svih postojećih građevina osim hotela Grand. Pitanje koje se ovdje postavlja jest na čemu se predmetni Sporazum temelji, odnosno kako je moguće da takvoj jednoj strateški važnoj odluci nije prethodila adekvatna stručna i znanstvena evaluacija, tj. utvrđivanje kulturno-povijesne vrijednosti postojećega građevnog fonda. Umjesto toga, jednim se potezom pera nalaže uklanjanje svih postojećih građevina osim Granda, koji – uzgred budi rečeno – nema ama baš nikakvu graditeljsku, osim povijesnu vrijednost.
*Hotel Pelegrin danas / foto: Morana Rozić
Imajući sve ovo na umu, Društvo arhitekata Dubrovnik, Udruženje hrvatskih arhitekata, Hrvatska komora arhitekata i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske u već spomenutom dopisu Ministarstvu kulture 2017. godine, pozivajući se na odredbe Zakona o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, šalju prijedlog za hitno donošenje akta o zaštiti hotela Pelegrin kao kulturnog dobra od nacionalnog značaja. Odbijenica Ministarstva stigla je u rekordnom roku, nakon svega tri dana. Pritom su odmah krenula prozivanja kako je struka zakasnila i da je zaštitu trebala tražiti kroz prostorno-plansku dokumentaciju, a ne samo rješenjem o zaštiti Ministarstva kulture. S druge strane, kada danas uspoređujete sva mišljenja koje je resorno Ministarstvo dalo na ovu temu uočavate da je godine 2017. stav bio jedan, a dvije godine kasnije bitno drugačiji, pri čemu je posebno znakovito kako se zaobilaze preporuke nadležnog Konzervatorskog odjela u Dubrovniku.
*Hotel Pelegrin danas / foto: Morana Rozić
Naravno, svima nama koji godinama pomno pratimo razvoj situacije u Kuparima od početka je jasno kako je ovdje riječ o velikome državnome poslu, te da je teško očekivati da će jedno ministarstvo kompromitirati proces prodaje državne imovine ili što jednostavnijeg davanja u koncesiju, a što jamči brz i jednostavan izvor državnog prihoda. No to jednako tako ne znači da takav modus operandi kakvome već dugi niz godina svjedočimo, i to ne samo na dubrovačkom području, već evo nedavno i u slučaju s hotelom Maestral u Brelima, može proći nezapaženo i bez reakcije stručnih krugova. Nažalost, kako je primijetio i kolega Mrduljaš, mi u Hrvatskoj još uvijek nemamo državno tijelo koje bi autoritetom potvrđenih i javno prepoznatih stručnjaka, a osobito kontinuitetom svoga djelovanja, bilo relevantno za arhitektonsku problematiku. To posebice vrijedi za našu modernističku arhitekturu, zbog čega se država njome i bavi na krajnje birokratski način. Upravo zato o svemu ovome treba javno govoriti i na primjeru Pelegrina skrenuti pozornost na drugu vrijednu modernističku baštinu, osobito onu devastiranu, za koju možda još uvijek nije kasno i koja se može i mora pretvoriti i u ekonomsku vrijednost bez da se fizički briše iz prostora.
*Bazen u hotelu Kupari početkom 2000-ih / izvor: Dubrovački vjesnik br. 2769, 21.2.2004.; Bazen u hotelu Kupari danas / foto: B. Benić
► Spomenuli ste dvije rezidencijalne vile koje se nalaze u Kuparima susjednoj uvali, a koje je također projektirao David Finci. Riječ je o građevinama koje spadaju u sam vrh ladanjske arhitekture u Hrvatskoj sredine 20. stoljeća. Vilama i manjim hotelom uz njih danas upravlja Ministarstvo obrane. Vile su izuzete iz prodaje kompleksa, relativno su dobro očuvane i koristi ih državni protokol. Manje, uglavnom neukusne, intervencije izvedene su nakon rata. Koja je arhitektonska vrijednost tih vila, odnosno smatrate li da bi one trebale imati status zaštićenog kulturnog dobra i zašto?
Božo Benić: Svjedoci smo kako se cjelokupna graditeljska baština u Republici Hrvatskoj svakodnevno suočava s različitim izazovima i problemima, no arhitektura modernizma posebno je osjetljiva kategorija budući da se ona još uvijek nedovoljno percipira kao nasljeđe. Ipak, treba biti iskren i priznati da Hrvatska u tome nije izoliran slučaj jer su iskustva u zaštiti, očuvanju i obnovi modernističke arhitekture skromna i u međunarodnim razmjerima, odnosno da se sada nalazimo u vremenu koje značajnije započinje vrjednovanje i promjenu odnosa prema tom sloju koji je sastavni dio povijesti razvoja graditeljske misli. K tome, modernizam je na našoj obali i sloj koji je jednako važan ili čak važniji nego neka druga razdoblja.
Na dubrovačko područje internacionalni modernizam dolazi tridesetih godina, no svoj čisti izraz doseže u vrlo malom broju djela. Ladanjska kultura kao izrazito dominantan lokalni fenomen u to se doba nametnula kao svojevrsni poticaj modernom pokretu, pa na dubrovačkom području nastaje niz realizacija koje internacionalne tendencije isprepliću s lokalnom tradicijom i zatečenim graditeljskim principima. To se u Dubrovniku ponajprije očituje u izraženom senzibilitetu prema okolini i pejzažu, prostorno-funkcionalnoj organizaciji, stalnim referencama na arhitekturu renesansnih ljetnikovaca i slično. Sve te karakteristike imaju i dvije Fincijeve vile, koje su diskretno interpolirane usred borove šume na omanjem rtu u izdvojenoj zoni zapadno od Kuparskog zaljeva.
Za razliku od turističkog sklopa u Kuparskoj dolini, koji je nakon povlačenja Hrvatske vojske ostao bez nadzora, vile i hotel Galeb koji je izgrađen u njihovoj neposrednoj blizini, do danas su ostale pod upravom MORH-a, što ih je nedvojbeno zaštitilo od devastacije. Vile su svojedobno bile namijenjene smještaju visoko rangiranih vojnih dužnosnika te su bile vrlo luksuzno opremljene. Nažalost, vrijedna imovina i umjetnine otuđeni su neposredno prije i za vrijeme rata, a iako je izvorno oblikovanje interijera uvelike izmijenjeno naknadnim i kako ste dobro primijetili neukusnim intervencijama, obje su građevine u dobroj mjeri očuvale svoj izvorni vanjski izgled. Zato je važno na vrijeme na njih skrenuti pozornost i čim prije započeti sa znanstvenom evaluacijom, posebice jer su u kontekstu Dubrovnika i njegove okolice pritisci na prostor enormni. Zadataka je puno, a angažiranih stručnjaka jako malo, što je također jedan od problema s kojim se susreće sustav zaštite.
*Vila I (lijevo) i Vila II (desno) / foto: B. Benić
► Društvo arhitekata Dubrovnik 2018. godine započelo je s izdavanjem strukovnog časopisa Mjera, koji je u trenutku pokretanja, a i danas, jedini časopis takvog tipa u RH. Kakav je izazov izdavati časopis u okolnostima koje su sve samo ne jednostavne?
Božo Benić: Okolnosti su svakako izazovne, naročito zbog toga što cjelokupni posao, od pripreme koncepta i teme broja, definiranja sadržaja, autorskih priloga i stalne komunikacije sa svim suradnicima, pa sve do uredničke obrade materijala, osiguravanja financijske konstrukcije i komunikacije sa sponzorima, počiva na entuzijazmu svega troje članova uredništva, koji jedan broj pripremaju kroz cijelu godinu. Časopis je specifičan po tome što je koncentriran prvenstveno na kritičke eseje i problemske članke koji se bave najrazličitijim pojavama iz područja arhitekture, urbanizma, kulture stanovanja, prostora, kulturne baštine i njene zaštite, ali i dizajna, te likovnih i primijenjenih umjetnosti. Svaki broj ima zadanu temu koja se obrađuje multidisciplinarno, odnosno u svakom broju nastojimo objediniti znanja relevantnih stručnjaka na određenu temu. Tako smo prvi broj posvetili nasljeđu, u drugome smo pisali o javnom prostoru, a u nedavno objavljenom trećem broju o međuodnosu stanovanja i turizma.
*Hotel Pelegrin / arhiv Davida Fincija
► Zašto je još časopis važan?
Božo Benić: Časopis naravno nema samo zadaću dokumentiranja i kritičkog sagledavanja u svrhu znanstvenog i analitičko-kritičkog doprinosa, već je osobito usmjeren prema popularizaciji arhitektonske misli i širenju svijesti o njenoj važnosti u tvorbi kulturnog identiteta. UHA-ina nominacija za nagradu Neven Šegvić za najbolji publicistički, kritički, znanstveno-istraživački i teorijski rad na području arhitekture, kao i godišnja nagrada Hrvatske komore arhitekata za istaknuti profesionalni doprinos konceptualnom promišljanju koja je autorskom timu dodijeljena 2020. godine na Danima arhitekata u Šibeniku, velika su obveza i odgovornost za daljnji rad. Osim toga, posebno su vrijedne i značajne suradnje koje časopis tek otvara. Primjerice, prije nekoliko mjeseci akademik Nikola Bašić uputio je ispred Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti – Znanstvenog vijeća za turizam i prostor poziv uredništvu na suradnju u pripremi i organizaciji znanstvenog kolokvija na kojem bi se razmotrila tema stanovanja i turizma. Kolokvij ćemo održati sredinom svibnja, a to će također biti prilika da na vrlo visokom, stručnom i znanstvenom nivou progovorimo i o nekim temama o kojima smo ovdje razgovarali.
*Časopis Mjera / foto: B. Katić
► Društvo arhitekata Dubrovnika je recentnije ostvarilo suradnju s Gradom Dubrovnikom na izradi izmjena i dopuna prostorno-planske dokumentacije, odnosno Prostornog plana uređenja i Generalnog urbanističkog plana Grada Dubrovnika. Kakva su iskustva?
Božo Benić: Moram istaknuti kako nakon dugo vremena u lokalnoj politici egzistira vrlo osviješteni stav o prostoru, čemu je zasigurno uvelike doprinio višegodišnji predani volonterski rad kolegica i kolega u DAD-u. Društvo arhitekata Dubrovnik se od najranijih početaka svoga djelovanja nametnulo kao glas stručne javnosti u zaštiti prostora, redovito upozoravajući na nepravilnosti u planiranju, odsutnost vizije i jasne strategije u gospodarenju prostorom, te na kontinuiranu devastaciju dubrovačkog okoliša. S vremenom je tako upravo DAD postao jedan od najrelevantnijih aktera u zaštiti javnog interesa, što i vidim kao jednu od uloga i smisla strukovnih društava.
Društvo arhitekata Dubrovnik više je puta ponavljalo kako želi pomoći gradskoj upravi da zaustavi daljnju eskalaciju urbanističkog kaosa, pri čemu smo isticali kako je u mnogim pitanjima potrebno postići široki društveni i politički konsenzus. Grad je to naposljetku i prepoznao i pozvao nas da se aktivno uključimo u procese prostornog planiranja, odnosno da pomognemo gradskoj upravi u aktivnostima oko izrade izmjena i dopuna Prostornog plana uređenja i Generalnog urbanističkog plana Grada Dubrovnika. Na temelju Sporazuma o suradnji koji smo potpisali prošlo ljeto, predstavnici stručne javnosti po prvi su se put aktivno uključili u sve procese prostornog planiranja – od pripreme odgovarajućih odluka o pokretanju postupka izrade izmjena i dopuna prostorno-planske dokumentacije za Gradsko vijeće, do vrlo uske suradnje sa stručnim izrađivačem i gradskim upravnim odjelima koji se bave prostorom. Suradnja se pokazala izrazito izazovnom za sve nas koji smo u njoj sudjelovali. Ipak, u DAD-u optimistično gledamo prema budućnosti i vjerujemo da je Grad Dubrovnik prepoznao kako i dalje u svakom trenutku može računati na našu stručnu, profesionalnu i neovisnu pomoć u svim aktivnostima koje se tiču prostorno-planerskih procesa, posebice jer smo svi zaključili kako Dubrovniku hitno trebaju novi prostorno-planski dokumenti razvojnoga usmjerenja, koji će kao takvi u sebi inkorporirati jasnu viziju grada za dugoročni period. Prvi koraci u tome smjeru već su napravljeni.
► Kako biste okarakterizirali izgradnju u Dubrovniku danas?
Božo Benić: Nedavno me jedan kolega podsjetio na misao akademika Borisa Magaša, koji je svojedobno ovako podučavao studente: Kad se dijete dere, to jest zvuk, ali nije glazba. Kad ljudi nešto pišu ili govore, to jest tekst, ali nije literatura. Pa tako i kad ljudi nešto grade, to ne mora nužno biti arhitektura. Nažalost, u slučaju Dubrovnika puno je izgradnje, a malo arhitekture, no to ne znači da nema sjajnih primjera. Primjerice, upravo se Dubrovnik ove godine na Godišnjoj izložbi ostvarenja hrvatskih arhitektica i arhitekata može pohvaliti da je privukao pozornost stručne javnosti. Arhitekt Ivan Prtenjak, koji je neka od svojih najznačajnijih djela ostvario upravo u Dubrovniku, dobitnik je nagrade za životno djelo, zgrada studentskog doma Sveučilišta u Dubrovniku u Lapadu nominirana je za nagradu Viktor Kovačić za najuspješnije ostvarenje u Hrvatskoj u svim područjima arhitektonskog stvaralaštva (o čemu smo pisali ovdje, op. ur.), a Villa u pogledu na Svetom Jakovu (koju smo predstavili ovdje, op. ur.) za nagradu Drago Galić za najuspješnije ostvarenje u području stambene arhitekture. S druge strane, tu su i suprotni primjeri. Naime, hrvatski se prostor, naročito onaj priobalni, svakim danom sve više suočava s transformacijama koje brišu identitet i koje u lokalno ugrađuju generičke elemente i unificirane strukture, što je naročito vidljivo na površinama nekad razvijenih, a danas napuštenih i/ili neiskorištenih gradskih područja, koja se unatoč tome što predstavljaju veliki potencijal za daljnji razvoj i podizanje sveopće kvalitete života, sve više i sve brže eksploatiraju. Nedavno izgrađeni stambeno-poslovni kompleks u Gružu oko kojega su se posljednjih mjeseci lomila koplja samo je jedan od primjera. Međutim, sve ove spomenute građevine izgrađene su na temelju odredbi važećega prostornoga plana, ali s dijametralno suprotnim shvaćanjem lokacije, mogućnosti arhitekture, vrijednosti konteksta i prostora uopće. Zato ne bismo smjeli zaboraviti da je grad uvijek bio odraz društva, pa prema tome i stanje u njegovu prostoru govori upravo o temeljnim društvenim vrijednostima. Konačno, moj mi gotovo desetljetni angažman u DAD-u govori kako strukovna udruženja imaju ključnu ulogu u podizanju svijesti o vrijednosti prostora. I zato je osobito važna edukacija. Edukacija se mora provoditi na svim razinama strukovnog djelovanja i na što više različitih načina – izložbenim aktivnostima, tribinama, manifestacijama, predavanjima, inicijativama, javnim očitovanjima i medijskim istupima… Sve su to aktivnosti koje Društvo arhitekata Dubrovnik godinama provodi, a recentno uspostavljena suradnja s Gradom Dubrovnikom, baš kao i izdavanje časopisa Mjera, uz sve ovo ranije navedeno imaju krucijalnu važnost i ulogu.
Tekst Morane Rozić i Saše Šimprage koji je donio istraživanje i popis realizacija arhitekta Davida Fincija u svijetu pronađite ovdje.
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Arhiv Boža Benića, Arhiv Davida Fincija, B. Katić, Morana Rozić, Dubrovački vjesnik
Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma moteltrogir.tumblr.com
Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.
Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/
vizkultura.hr/intervju-martina-ivanus/
vizkultura.hr/intervju-kana/
