U nastavku Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba, govori arhitekt i magistar zaštite kulturnih dobara i cjelina David Kabalin.
► Prostor u središtu grada koji je nekad zauzimala Tvornica željezničkih vagona Gredelj sadrži i niz hala koje imaju status kulturnog dobra. Stanje tih hala očajno je i one su propale isključivo nebrigom Grada od trenutka kada je preuzeto vlasništvo nad kompleksom. U sklopu cjeline, neposredno uz Strojarsku ulicu, nalazi se i povijesni vodotoranj koji nema posebni status, već je u konzervatorskim elaboratima okarakteriziran kao element ambijentalne vrijednosti. Formalna obaveza da se sačuva pri nekoj budućoj reurbanizaciji prostora ne postoji. Vodotoranj također nije održavan i vjerojatno je u prilično lošem stanju. Kako biste se vi odnosili prema tom vodotornju? I s obzirom na njegovu lokaciju unutar areala, vidite li mogućnost da se on eventualno drugačije pozicionira, premjesti negdje unutar Gredelja (npr. možda u budući park, ako će ga biti)? Premještanje, doduše, nije uobičajeno, i nosi sa sobom niz pitanja, ali ta mogućnost postoji kako bi se eventualno potencirala njegova važnost kao landmarka.
David Kabalin: Vodotoranj je neobična tipologija, znak u prostoru i kao takav uvijek privlači pozornost, nameće pitanja prenamjene, značenja i tome slično. On formalno nije spomenik pod zaštitom, ali jest kuriozitet, akcent i ima potencijal da postane nešto novo, svojevrsni folie – eyecatcher, luckasti, neobični objekt u krajoliku ili parku, bez konkretne funkcije osim da intenzivira doživljaj u kompleksu Gredelja. Što se njegove lokacije tiče, ona jest periferna u odnosu na kompleks, ali to može biti i prednost. Uvijek je izvorna lokacija nekog objekta najbolja, i dok je to moguće, dobro je da ostane na njoj. Ukoliko bi pak okolnosti tražile uklanjanje, moglo bi se u svrhu njegova očuvanja razmatrati i neku novu poziciju unutar kompleksa. Kako bilo, dobro osmišljena prezentacija vodotornja, taman i samo kao orijentira, mogla bi doprinijeti percepciji i karakteru čitavog kompleksa u budućnosti, postati njegov znak.
► Što mislite da u jednoj od povijesnih hala Gredelja Zagreb dobije npr. Food Market kakav gradu nedostaje? U stranim gradovima nerijetko su upravo takvi sadržaji smješteni u prostorima bivše industrije. Postoji li možda neka druga, bolja lokacija u gradu za takav (natkriveni) sadržaj koji bi mogao aktivirati mjesto? Spoj natkrivene tržnice s tzv. Food Marketom u najvećoj hali Gredelja u jednom reurbaniziranom, novom, suvremenom središtu grada nije teško zamisliv.
David Kabalin: Čitava zona Gredelja ima ogroman potencijal u kontekstu nadilaženja grube prostorne barijere koju u gradskom tkivu predstavlja pruga i za nju vezane strukture. Ovdje se stvarno može desiti funkcionalan spoj Donjeg grada i prostora južno od pruge. Nadalje, budućnost tog područja vidim i u vezi s preporodom željezničkog prometa koji se događa u cijeloj Europi, pa će prije ili kasnije, nadajmo se, zahvatiti i Hrvatsku. Također, postoji ogromno iskustvo vezano za slične projekte koje može itekako biti od koristi, no konkretno rješenje Gredelja bi zaista moralo prozići iz jasne strateške vizije Zagreba u 21. stoljeću. Ako ta vizija sada nije jasna, svakako je bolje taj prostor čuvati kao prostornu rezervu za vremena kada ćemo znati i moći bolje, nego imati još jedan mešetarski poduhvat u kojem je jedino urbanističko pitanje koji omjer namjene M1 i M2 u urbanističkom planu pruža veću fleksibilnost i bolju zaradu po četvornom metru.
Da se vratim i na pitanje, food market svakako je jedan od mogućih i dobrih programa koji gradu trebaju. Također, to jest program koji može na smislen i neinvazivan način koristiti postojeće zaštićene hale. Jedan od posebno važnih principa suvremene zaštite i održivog pristupa korištenju baštine jest da se program mora prilagoditi kulturnom dobru, a nikako obrnuto. No, konačni odgovor na pitanje je li bolje takav sadržaj tematski vezati za neku od brojnih gradskih tržnica – spomenimo Branimirov plac u neposrednoj blizini, neki od industrijskih sklopova vezanih za prehranu ili piće poput Klaonice, Paromlina ili Badela ili pak da to bude dio promišljene vizije razvoja Gredelja – trebala bi dati upravo neka ozbiljna analiza i jasno definirana strategiija i planska vizija razvoja grada u 21. stoljeću.
Pritom ne treba zanemariti ni mogućnosti povremenog, privremenog i eksperimentalnog korištenja. U situacijama nepredvidivosti, nesigurnosti ili nedostataka vizije i sredstava za velike poduhvate, upravo takav mekši i fleksibilniji pristup može biti od koristi. Ne zaboravimo da su slične metode uspješno korištene i za aktivaciju i aproprijaciju novoformiranih otvorenih prostora Zelene potkove od strane građana pred više od jednog stoljeća.
► Kada pješak/inja zakorači iz pothodnika kod Glavnog kolodvora, to mjesto iza pruge može se okarakterizirati, kako je to rekla Snješka Knežević, i svojevrsnim “ne gradom”. Entropijska zona koja ni ne postaje temom kao cjelina, već se, i ako, rješava eksploatatorski, sporo i parcijalno, bez plana, vizije ili očekivanja. Kako bi ocijenili taj važni potez uz prugu?
David Kabalin: Osnovni problem ili bolje reći prvi uzrok svih problema prostora iza pruge jest upravo to što je iza pruge. I dokle god pruga ostane rez, prekid, barijera u samom centru grada taj prostor, bolje rečeno taj niz prostora neće se drugačije doživljavati, a nažalost niti razvijati. O problemu pruge napisani su kilometri teksta još od kraja 19 st. i potpuno je jasno da rješenje tog problema leži u tome da se pruga ili podigne ili ukopa, što je zahvat za koji grad nije smogao snage u posljednjih 150 godina, a nema nažalost niti naznake da bi se to u skorijoj budućnosti moglo desiti. Veliki infrastrukturni projekti često imaju, pored neporecivih benefita, i negativne nuspojave na mikro razini. Problem je što rješenje tog lokalnog problema uključuje infrastrukturnu razinu intervencije za koju sredina više nema kapaciteta.
► Otkad je probijen Miramarski podvožnjak 1913. godine, ta ulica je zapravo jedna od najvažnijih u gradu. Ime je dobila po gostionici Miramare, a ona pak po istoimenom dvorcu u Trstu. Gostionica odavno ne radi, ali ta kuća postoji i danas na jednom od križanja s istočne stane Miramarske, okružena parkiraištima, pa i potpuno neuređenim tratinama. Nema dvojbe da je prostor metom za izgradnju bitno većih programa, ali on je jest dijelom u javnom vlasništvu što, barem u teoriji, otvara perspektivu za drugačije pristupe. Vidite li mogućnost reafirmacije te kuće kao urbanističke atrakcije pripadajućeg trga ili parka?
David Kabalin: Potez Miramarske jedan je od svega nekoliko prodora kroz spomenutu barijeru željezničke pruge, i to onaj najcentralniji i najstariji – podvožnjak uskoro obilježava 110 godina.
Miramarska je posebna ulica iz cijelog niza razloga. Ona je ustvari relikt starog puta koji je od Cvjetnog trga, trasom današnje Preradovićeve i Haulikove, vodio do starog Trnja i Save. Potez puta je i danas fragmentarno sačuvan, a današnji centralni potez Miramarske, od Botaničkog vrta do Vukovarske, ustvari je rektifikacija tog puta uz mali pomak na zapad, radi usklađenja sa donjogradskim rasterom blokova. Sličnog je postanka i nekad puno važnija Petrinjska, ali ona je za razliku od Miramarske potpuno presječena najprije prugom, a kasnije i Palačom pravde. Ostali malobrojni ulični potezi koji prelaze prugu – Savska i Držićeva – planske su intervencije.
Neobična je i pojava da ulica dobije ime prema gostionici koja je pak nazvana po rezidenciji člana carske obitelji, i kratkotrajnog meksičkog cara, pored Trsta. Samo to ime označava objekt koji gleda na more, i preživjelo je sve mijene 20 stoljeća. Ne samo to, nego je i sama gostionica nekim čudom preživjela sve mijene i dan-danas stoji pored ulice kojoj je dala ime, a radila je do prije nekoliko godina. Bez sumnje, to je odlična tema, ne znam postoji li bolji primjer povezanosti jedne zgrade i jedne ulice. Oko toga bi se stvarno lijepa priča dala isplesti, te svakako ima misla da se tu desi nekakav javni prostor parka ili nešto slično što bi tu zgradicu naglasilo te omogućilo, osim kontinuitet njene izvorne namjene, i mnoge druge oblike javnog korištenja. Lokacija za to svakako ima potrebe, takav park služio bi prije svega kao smislena poveznica između Zelene potkove te parka Adolfa Mošinskog i cijelog niza zelenih površina duž Vukovarske i HBZ.
Slično kao i u vodotoranj u Gredelju, zgrada Miramare ne predstavlja kulturno dobro, ali ima ogroman lokalni simbolički potencijal koji bi bilo jednostavno šteta ne iskoristiti.
► Osim kao skladišta i umjesto parka, Grad otvorene prostore Klaonice tretira uglavnom kao parkiralište. Kada se govori o budućnosti toga mjesta, u fokusu je uglavnom arhitektura. Istovremeno, upravo su neizgrađeni dijelovi kompleksa podjednako važni kao mogući javni park za dio grada koji ne samo da nema parkova, nego ih uopće i ne planira. Možete li reći nešto o tome odnosu punog i praznog na primjeru Klaonice? Njena južna zona svakako je otvorena za izgradnju, a možda to budu neki od programa koji nisu tek komercijalni (npr. društvena stanogradnja, dom umirovljenika itd.), no sve ono neposredno oko razvedene arhitekture povijesnoga zdanja, čini se, izazov je sačuvati i aktivirati kao park za kvart i grad.
David Kabalin: Akt o upisu kulturnog dobra kompleksa Klaonice izrijekom spominje “sklop zgrada i pejsažnog okruženja”. Time je već otklonjena ikakva dvojba o tome što je zaštićeno ili što je bitno. Kao uostalom i u svakoj gradskoj cjelini koju vrednujemo i štitimo, nemoguće je i potpuno pogrešno odvajati puno od praznog, zgrade od prostora među njima i oko njih. To se naravno ne odnosi na neizgrađeni južni dio sklopa koji je nekada služio kao stočno sajmište.
Otvoreni dio sklopa Klaonice integralan je dio izvornog projekta i bilo bi zanimljivo vidjeti na koji je način tada bio zamišljen. To kao polazište, no to ne znači da buduće rješenje ne bi moglo nositi i kreativni doprinos novog vremena u skladu s novom funkcijom sklopa. Koja će to funkcija biti, nije još ni izbliza jasno; oznaka M2, naime, trpi stvarno mnogo toga. Moguće je zamisliti i scenarij u kojem se taj parkovni, pejsažni dio osmišljava nevezano uz buduću namjenu samih zgrada – naime, njihova je vanjština jasna i definirana, pa buduće korištenje ne bi trebalo u većoj mjeri remetiti prethodno revitaliziran park, niti obratno. Dapače, uređenje okoliša moglo bi samo pridonijeti atraktivnosti zgrada kompleksa kada se jednog dana donese odluka što s njima. Slična se strategija u Zagrebu koristi već jako dugo, da spomenem samo uređenje niza parkova koje danas zovemo Zelena potkova, kojim se podigla cijena i atraktivnost građevnih čestica oko njih.
► Na spoju Maksimira i Dubrave, velika zelena zona predstavlja svojevrsnu senzaciju. Sjeverno od Maksimirske, polja koristi Agronomski fakultet, a južno od Maksimirske, uz Mandlovu ulicu, gradsko je zemljište. Sve zajedno dio je zelenog koridora koji GUP odavno tretira kao značajni zeleni potez, pa čak i kao točke značajnih vizura. Međutim, lokacija uz Mandlovu 2016. godine postaje mješovite namjene i to kao posljedica kontroverzne prenamjene iz zelene, a koju su pratile brojne afere. Iznenađujuće, umjesto da s novim GUP-om teži vraćanju dosegnutoga standarda, sadašnja gradska uprava cementira odluku one prethodne i taj prostor službeno najavljuje prodati (projekcijama proračuna za 2022. godinu). Je li i zašto to loša odluka, odnosno zašto je taj zeleni koridor važan i ima li šanse?
David Kabalin: Zeleni koridori u smjeru sjever – jug, odnosno Medvednica – Sava, zagrebačka su karakteristika i iznimno bitan element bilo kakvog urbanističkog promišljanja i planiranja. Osim vizura i protoka zraka, ti potezi na neki način korigiraju naglašenu razvučenost grada u smjeru istok – zapad koja je potencirana infrastrukturnim potezima željeznice, autoputa i Save u istom smjeru.
Najmanje od Antolićeve Direktivne regulacione osnove iz 1949., ti su koridori prepoznati i valorizirani kao posebna vrijednost Zagreba. Spomenuti je koridor možda i jedini kojim je skoro u potpunosti moguće od Save do Medvednice prošetati zelenilom, a prolazi i za grad važnim prostorima kampusa Borongaj i parkovnog kompleksa Maksimir- Dotrščina. Prije desetak godina imao sam priliku biti dio autorskog tima prvomagrađenog rada Park B za kampus Borongaj. Upravo je taj koridor bio jedna od okosnica projekta.
Da se vratim na pitanje, zločin je svakako nastao prenamjenom, a zašto ga se sada propušta ispraviti, nije ni meni jasno.
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Sanjin Kaštelan (portret), Saša Šimpraga
Ostale razgovore Saše Šimprage iz Vizkulturine serije o urbanističkom razvoju Zagreba pročitajte na sljedećim linkovima: Maroje Mrduljaš, Zoran Hebar, Azra Suljić, Borislav Doklestić, Željka Čorak, Ivan Mlinar, Igor Ekštajn, Jesenko Horvat, Zlatko Uzelac, Mario Jukić, Suzana Dobrić Žaja, Nikša Božić, Marijo Spajić, Janko Večerina, Krešimir Ivaniš, Cvijeta Biščević, Boris Dundović i Petar Puhmajer
Članak je objavljen u sklopu projekta “Vizkulturiranje društva 2022.” koji je sufinanciran sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija
