U sklopu serije intervjua o modernističkoj baštini Hrvatske i Sredozemlja, koja se stvara u suradnji s projektom Motel Trogir, ovog puta razgovarali smo o modernističkoj arhitekturi Siska, a naš je sugovornik dr. sc. Vlatko Čakširan, ravnatelj Gradskog muzeja Sisak.
*Modernistička vizija Siska iz 1969. godine, arh. Iskra Poljak i Fedor Wenzler
► Sisak je grad s tisućljetnim kontinuitetom. Koliko ga je obilježila izgradnja u drugoj polovici 20. stoljeća?
Vlatko Čakširan: Izgradnja Siska nakon Drugog svjetskog rata može se promatrati kroz dvije odrednice. Prva je nastavak njegova razvoja što podrazumijeva višestoljetni kontinuitet. Druga je proširenje njegova urbaniteta na prostore koji do tada nisu bili njegov dio. Time je Sisak ostao prostor kontinuiteta i nadgradnje. Poslijeratno razdoblje je u tom razvoju izuzetno bitno jer je došlo do značajne infrastrukturne i stambene izgradnje koje do tada nije bilo. Sisak se nakon rata razvija kao važno gospodarsko središte s naglaskom na industriju te je zbog toga privlačilo značajnu radnu snagu s prostora Banije, Korduna, Like, Zapadne Bosne, ali i drugih krajeva. Zbog toga je stambena izgradnja postala prioritet, te niz drugih elemenata koji su trebali dovesti do poboljšanja kvalitete života stanovnika grada. Pogotovo je to bilo aktualno od 1950-ih godina kada grad počinje naglo rasti.
*Modernistička vizija Siska iz 1969. godine, arh. Iskra Poljak i Fedor Wenzler
► Koja su najznačajnija ostvarenja, urbanistički zahvati i objekti, iz tog razdoblja?
Vlatko Čakširan: U tom razdoblju izgradnja je zahvatila sve segmente od komunalne infrastrukture poput vodovoda, preko javnih zgrada poput škola i vrtića do stambenih zgrada. Isto tako je izgradnja zahvatila sve dijelove grada što je izmijenilo njegovu fizionomiju. Iz prostora koji je primarno bio koncentriran na staru gradsku jezgru s višestoljetnim kontinuitetom počeli su se razvijati oni dijelovi grada koji su prije toga bili “rubni”. U početku je izgradnja ipak bila vezana uz strogi centar grada. Tu se mogu izdvojiti prve stambene zgrade u centru grada koje je projektirao arhitekt Ivo Bartolić i koje su se usjekle u prostor obilježen većinom obiteljskim kućama iz 19. i početka 20. stoljeća s dominantnim secesijskim elementima. Na taj je način modernistička arhitektura na simboličnoj i fizičkoj razini odredila prekid s prijašnjim stilovima i filozofijom života u urbanom prostoru te uvela nove, suvremenije elemente. Naglaska je bio na raskidu s prijašnjim sustavom i afirmacijom onog socijalističkog. U blizini centra grada, na njegovu istočnu rubu, razvija se od 1950-h godina naselje na Trgu Moše Pijade, koje se može smatrati prvim projektiranim višestambenim naseljem u gradu, a na njemu je također radio Ivo Bartolić.
To je bio prostor karakteristične modernističke vizure s kvalitetnim odnosom između stambenih zgrada i zelenih površina, čime je element zelenila u viziji budućeg razvoja grada dobio na još višem značenju. No, najvažniji projekt toga vremena bio je izgradnja radničkog naselja Željezare Sisak na južnom dijelu grada u industrijskoj zoni omeđenoj Željezarom, Rafinerijom i kasnije Termoelektranom. U taj “surovi” industrijski prostor, dolazi do značajne izgradnje i formiranje novog naselja koje do tada nije postojalo i koje je dobilo slične centralne funkcije kao i staro središte grada. Tu je čak javlja i dihotomija između starog i novog dijela grada, pa čak i do određene vrste animoziteta koji je izražen do današnjeg vremena. U tom novom naselju grade se veliki broj stambenih zgrada za radnike Željezare i njihove obitelji. Budući da je u blizini bilo velikih tvornica, smješteno je u stoljetnoj hrastovoj šumi koja je predstavljala ekološku barijeru u tom području gdje je opasnost od zagađenja bila velika. Ujedno se uređuje veliki broj zelenih površina koje se oplemenjuju fontanama, klupama, dječjim igralištima, sportskim terenima, a od 1970-ih godina i Parkom skulptura. U prizemljima dijela zgrada uređeni su prostori za uslužne djelatnosti, a posebno se vodila briga o zaposlenim ženama tako da su pojedini prostori poput perionice i glačaonice rublja zamišljeni tako da im olakšaju svakodnevne poslove. Usto je izgrađen i dječji vrtić koji je još više olakšavao svakodnevni život i rad. Od 1960. godine u tom naselju uređena je i prva robna kuća u gradu po sistemu samoposluživanja čime je osuvremenjena kupnja, ali je potican i konzumerizam. U naselju je također od 1960. godine izrađen i veliki sportski kompleks koji je uključivao otvoreni olimpijski bazen čime je Sisak dobio prvi takav prostor u svojoj povijesti, a bio je i među rijetkim gradovima u Hrvatskoj s takvim bazenom. Sve je to povećavalo kvalitetu života radnika i njihovih obitelji u tom radničkom kvartu, tako da bi se usudio reći kako je to i danas najbolje infrastrukturno uređen dio grada.
► Muzej grada Siska predstavio je 2016. godine izložbu, pionirsko istraživanje, posvećenu arhitektu Ivi Bartoliću koji je značajno djelovao u Sisku. Koja su njegova najznačajnija ostvarenja u gradu?
Vlatko Čakširan: Upravo je arhitekt Ivo Bartolić bio taj koji je nakon rata projektirao veći dio građevina. Već sam napomenuo kako je radio na prvim zgradama u centru grada, na naselju na Trgu Moše Pijade i u radničkom naselju Željezare Sisak. No ovdje bih izdvojio možda neke manje vidljive prostore, ali ne i manje interesantne. On je u radničkom naselju Željezare projektirao obiteljske kuće poznate i kao “inženjersko naselje” u kojem su bili smješteni rukovoditelji i inženjeri Željezare sa svojim obiteljima. Kuće su bile na tragu ideje o “vrtnim gradovima” iz prijeratnog razdoblja. Okružene zelenilom i skladno uklopljene u prostor naselja nisu odavale dojam ekskluzivnog kvarta u prostoru punom zgrada za radnike. Čini se da je upravo zelenilo “bajpasiralo” taj odnos i da se nije narušavao egalitaristički pristup koji je tada bio propagiran. Drugi objekt koji mogu navesti je autobusna stanica kod glavnog ulaza u tvornicu Željezara. Ona je bila građena u 1950-im godinama dok broj radnika u Željezari nije još uvijek bio značajan. Zanimljivo je kako je svoju manju formu zadržala sve vrijeme, čime je naglasila dinamiku razvoja jer je služila isključivo za što lakšu komunikaciju i transport, a ne za duži boravak na tom prostoru iako je tu postojao i jedan ugostiteljski objekt. Radnike je trebalo brzo prevoziti na posao i s posla kako se ne bi stvarale nepotrebne gužve, pogotovo kod izmjene pojedinih smjena. Minijaturni prostor je bio u neskladu s velikom tvornicom, no tu je u prvom planu bila funkcionalnost.
*Gradski muzej Sisak, arh. Ivo Bratolić, 1957.
Kao treći objekt koji se može izdvojiti iz Bartolićeva opusa je Hotel “Panonija” u strogom centru grada. On je nastao polovicom 1960-ih godina koje su za Bartolića označile prijelaz prema hotelskoj arhitekturi. Bila je to prva značajna izgradnja u strogom centru grada koja izlazila iz okvira dotadašnje stambene arhitekture. Ona je svojim dimenzijama nadmašila sve dotadašnje nove zgrade u tom dijelu grada. No svoj značaj ne duguje toliko svojem oblikovanju već funkciji koju je nudila. Ta zgrada postaje društveno središte grada, a omogućila je intenziviranje razvoja turizma na tom prostoru jer su do tada smještajni kapaciteti bili iznimno mali. Zgrada kao da je nastojala ukazati na drugačiji smjer grada jer se još od druge polovice 1950-ih godina radilo na njegovom intenzivnom uređenju pogotovo javnih površina i spomenika kulture poput utvrde Stari grad. Time se pokušao napraviti otklon od dotadašnje stroge industrijalizacije od koje je grad imao velike koristi. Gradu je hitno nedostajalo drugih sadržaja kojima bi se mogao oplemeniti svakodnevni život ljudi, ali i privući posjetitelje, turiste. Novi hotel je trebao doprinijeti upravo tome i postati simbol nove faze razvoja grada.
*Hotel Panonija
Četvrta zgrada koju bio spomenuo je aneks zgrade Gradskog muzeja Sisak iz 1957. godine koju je Bartolić projektirao za tadašnji Muzej i arhiv revolucije. On je na taj način spojio staru zgradu iz 19. stoljeća u kojoj se Josip Broz – Tito školovao za bravara, i koja je veća tada predstavljala memorijalni prostor, sa zgradom koja predstavljala otklon od one stare. Na taj je način tom prostoru dao potpuno novu vrijednost i dimenziju što je bilo u skladu i s modernističkim tendencijama toga vremena. On staru zgradu nije doveo u pitanje, jer je imala svoju memorijalnu vrijednost i politički kontekst, ali je arhitektonskim rješenjem povezao dva vremenska razdoblja i dao im na značaju. I danas je ta zgrada u izložbenoj funkciji.
► Željezara Sisak odigrala je značajnu ulogu u urbanizaciji grada. Što sve karakterizira gradogradnju kojoj je zajedničko da je vezana uz Željezaru?
Vlatko Čakširan: Radničko naselje Željezare Sisak od početka svoje izgradnje, početkom 1950-ih godina, predstavljalo je poligon za modernističke tendencije toga vremena. Naselje građeno od nule nudilo je iznimne mogućnosti za projektante. Prije svega je bilo moguće izvesti kvalitetnu infrastrukturu poput vodovoda, kanalizacije, odvodnje, toplovoda. Nakon toga su se mogli graditi stambeni objekti te formirati uslužni elementi koji su nedostajali da bi taj prostor normalno funkcionirao poput trgovine, pošte, praonice rublja, frizeraja, postolara, servisera… Taj je prostor bio idealan za formiranje kvalitetnih javnih prostora poput parkova, trgova, igrališta, sportskih terena. Iz toga je vidljivo kako je projekt bio zamišljen i usmjeren prema kvaliteti života radnika i njihovih obitelji. Ta ideja je funkcionirala i cijelo vrijeme dok se naselje širilo. Nije se izlazilo izvan tih okvira već je svako razdoblje razrađivalo “zacrtanu temu” te je davalo nove vrijednosti u prostoru naselja. Zbog toga je tu bio izgrađen veliki sportski kompleks s olimpijskim i dječjim bazenom, vrtić, osnovna i srednja škola, velika sportska dvorana, stadion, tržnica, ambulanta, ali i suvremeni trgovački centar, kino, društveni dom, knjižnica, park skulptura. Takvu dinamiku u razvoju nije imalo niti jedno sisačko naselje i po tome je ovaj dio grada specifičan i prepoznatljiv.
► Jedna od osobitosti Siska je i fundus skulptura u javnom prostoru nastao u okviru Likovne kolonije Željezare Sisak. Danas imaju i status kulturnog dobra, no dio je nestao ili neodržavan, a recentnije je počela i njihova etapna obnova. Obnova industrije, one koja je i omogućila uvjete da skulpture nastanu, odnosno sve ono što ste ranije naveli, nije izgledna. Koliko se industrijska baština, koja je značajno obilježila grad, promišlja u kontekstu neke nove uloge?
Vlatko Čakširan: Industrijska baština ne obuhvaća samo industrijske objekte već i industrijske krajolike, radnička stambena naselja, strojeve, arhivsku građu… Ona određuje stupanj razvoja određenog prostora i njegovu važnost u određenom povijesnom razdoblju. Ako danas promatramo povijesni razvoj grada Siska onda možemo ustvrditi kako je on, zahvaljujući svojoj industriji, u jednom dužem razdoblju svoga postojanja bio važno gospodarsko središte. Industrijska baština je stoga sastavni dio njegove povijesti.
Axel Föhl, poznati njemački stručnjak za industrijsku baštinu, izjavio je kako je moguće promatrati industrijske objekte kao dio kulturne i povijesne baštine, postavljajući “željezničke kolodvore i rudnike ugljena uz bok dvorcima kao svjedoke ljudskog genija”. Zanimljiv je njegov egalitaristički pristup koji zapravo proizlazi iz današnjeg odnosa prema baštini u zapadnom društvu. Razlika između baštinskih sklopova se toliko smanjila da je industrijska baština dobila status koji prije nije mogla ni pomišljati. “Ljudski genij”, kako ga naziva Föhl, nema granice koja se podvlači nakon nekog vremena, nema “kraja povijesti”, već se radi o neprekinutom kontinuitetu razvoja koji se nadovezuje jedan na drugi iz čega proizlaze brojna ostvarenja. Industrijska baština na takav način dobiva pravo na svoje “ponovno” otkrivanje, valorizaciju, prezentaciju, obnovu, odnosno svoje pravo na javnost. Tek kada se o tome počelo jače i ustrajnije govoriti, raspravljati, formulirati određena mišljenja, industrijska baština je došla u javnost kao ravnopravni sudionik povijesti. Iz takvih konstatacija možemo sagledati i mogućnosti Siska u kontekstu promocija i iskorištavanja industrijske baštine.
Sustav baštine, pokretne i nepokretne, materijalne i nematerijalne, predstavlja važnu komponentu u formiranju identiteta pojedinih zajednica, a isto tako predstavlja i odrednicu njihova razvoja. Ako se baštinski sklop koristi pravilno, stručno, planski, onda on postaje zamašnjak razvoja tih zajednica. Otvara mogućnosti daljnjeg razvoja i unutar zajednica postaje važno gospodarsko sredstvo. Smatram da je to smjer u kojem može ići i Sisak u budućem razdoblju. Ako se uzme u obzir da je Europa odavno prihvatila industrijsku baštinu kao dio svog identiteta i da su dijelovi te baštine ujedno i svjetska zaštićena baština, onda u ostacima industrijske prošlosti možemo i moramo tražiti nove mogućnosti razvoja. Industrijska baština doista može postati generator razvoja. One su u svakom pogledu dio našeg nasljeđa, nekadašnje povijesne zbilje koja je bila obilježena proizvodnjom, zaposlenošću, potrošnjom, zatim i realni atributi u gradskom tkivu koje nije jednostavno izbrisati i na njihovim razvalinama graditi koncepte razvoja uz pomoć trgovačkih centara i nekih drugih neproizvodnih grana.
Kako se industrijskom baštinom bavim od 2006. godine i to u kontekstu istraživanja i promocije, mogu reći kako je do danas u našem gradu napravljeno iznimno puno u njezinu očuvanju. Napravljeno je mapiranje industrijske baštine i objavljena karta koja ukazuje na njezinu prostornu komponentu, pokrenuta je manifestacija Dani industrijske baštine grada Siska koja od 2013. godine kontinuirano prezentira i promiče vrijednosti takvog tipa baštine. Također je iz ideje o očuvanju industrijske baštine realiziran i projekt Info centar industrijske baštine Holandska kuća kojim je sredstvima Grada Siska i Ministarstva regionalnog razvoja i europskih fondova obnovljeno staro žitno skladište i stavljeno u funkciju njezine prezentacije. Ostvarena je odlična suradnja s lokalnom zajednicom koja donira sve više predmeta vezanih uz industrijsku prošlost grada. Time naglašavamo kako je industrijska baština dio našega identiteta i potencijal za daljnji razvoj.
_
Obilazak moderne arhitekture Siska uz stručno vodstvo dr. sc. Vlatka Čakširana dogodit će se u subotu, 12. lipnja 2021. Obilazak je organiziran u sklopu projekta Motel Trogir i u suradnji s Gradskim muzejom Sisak.
Detalje ove i drugih planiranih obilazaka modernističke baštine Hrvatske u sklopu projekta Motel Trogir potražite ovdje.
_
Razgovarao: Saša Šimpraga / sve tekstove ovog autora za Vizkulturu pročitajte na linku
Fotografije: Gradski muzej Sisak
Intervju je nastao u sklopu aktivnosti projekta Motel Trogir i Mediteranske mreže modernizma moteltrogir.tumblr.com
Motel Trogir je projekt Udruge za suvremene umjetničke prakse – Slobodne veze iz Zagreba.
Ostale intervjue nastale u sklopu suradnje projekta Motel Trogir i Vizkulture pročitajte ovdje:
vizkultura.hr/pravo-na-stan-kao-glavni-izazov/
vizkultura.hr/moderna-arhitektura-maroka/
vizkultura.hr/africki-i-azijski-opusi-hrvatskih-arhitekata/
vizkultura.hr/intervju-ivan-prtenjak/
vizkultura.hr/intervju-emin-turki/
vizkultura.hr/hrvatski-arhitekt-u-juznoafrickoj-republici/
vizkultura.hr/stanje-je-alarmantno/
vizkultura.hr/arhitektura-u-skromnim-uvjetima/
vizkultura.hr/urbanizam-susreta-slobostina/
vizkultura.hr/intervju-borislav-doklestic/
vizkultura.hr/politika-je-omogucila-projekte/
vizkultura.hr/intervju-martina-ivanus/
vizkultura.hr/intervju-kana/
vizkultura.hr/intervju-bozo-benic/
